Приказивање постова са ознаком pesnica. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком pesnica. Прикажи све постове

среда, 8. јун 2022.

Prosuti sjaj

 





Kako da ti priđem, a da ne znaš
Kako da doprem do tog ludila

Vrhovi prstiju ti dodiruju sijenku
Pod nekim vrhovima se budiš
Kako da ti dođem od uha do oka
Hajde, pogledaj u taj prosuti sjaj

Vidiš li me ili sam zakopan duboko
Vulkan ti curi iz usijane glave
Opet sam na putu. Samo se osvrni
Život je upotrebio jake pesnice

Bjesomučni udarci u isto mjesto.
Duboke rane krpim asfaltom
Ne bih ja da te dotaknem
Ne bih ništa da ti činim

Možda samo da te pogledam
Dok nestaješ iza prvog okreta glave
Vidiš li da od mene otpadaju komadi
I da sve se po rubovima odšiva

Ćutim kao zaliven, bez kapi pljuvačke
Da li i ovu noć zajahah bez uzde...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. фебруар 2021.

Prostrana koža

 



















Lomim preko  kolena važne odluke
Nosim se sa nedostatkom želje.
Kako isploviti iz ove mirne luke
Mogu li spasiti ono što život melje.

Odlazim svaki dan, stotinu puta
Na svakom početku vidim kraj
Celo moje biće još uporno luta
Pakao je jedino mesto za moj raj.

Odlazim i vraćam se, dok vreme trči
Kidam sa sebe ovu prostranu kožu
Razapinjem komade na kržljavoj smrči
Ostatak dajem na poklon oštrom nožu.

Savijen u krug kao bodljikava žica
Samog sebe žestoko bodem
Dok ne postanu krvave crte lica
Da me ni ptice ne poznaju, kad odem.

Sedim i ječim bez glasa, u sebi
Prsti sapeti pesnicom i bledi
Odlazim brzo, da ostao ne bi
Osećam da na ramenu mi đavo sedi.

Ne okrećem se, samo pravo hodam
U glavi su stršljenovi našli dom
Nemam više ništa da prodam
Stablo sam koje je pocepao grom.

Osećam da na ramenu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 6. фебруар 2020.

Nevidljivi lanci




Sve smo mogli mi, a ništa nismo.
Slavimo  pobjede, mi pobjeđeni,
Valjajući se po duhovnim kaljugama,
Rođeni da ubijamo, dok rađa se život.

Sve smo mogli mi, a šta nam je trebalo?
Dati nekom ruku i snažno povući gore?
Ako je naše samo ono šta drugom damo,
Zašto grčevito stiskamo prste u pesnicu?

Sve smo mogli mi, a bježimo od sebe.
Kajanje ni malo ne mijenja dan.
Na naplatnim rampama stoji smrt,
Zamišljeno češkajući dugačku bradu.

Sve smo mogli mi, ali glave se spustile nisko.
Koljena do krvi poderana od puzanja.
Svjetla se gase u dugačkom nizu.
Oči putuju ugaženim stazama ništavila.

Sve smo mogli mi, ali nismo ni  mrdnuli.
Čekajući Godoa da nam pokaže pravac.
Noge okovane nevidljivim lancima,
Tapkaju u mjestu, dok podrhtava planeta.

Sve smo mogli mi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović