Приказивање постова са ознаком raj. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком raj. Прикажи све постове

уторак, 14. мај 2024.

Toboganom do pakla




Ćute vrhovi

Dok ćutke koračam

U dubokom snu

Na mekom putu

Noćnog neba sjećanja

Preko mostova
Sa vazduhom oko uha

Sa tamom u oku
Koje uporno traži
Neke neviđene boje

Neku svrhu

Otvoren svijet
Pogodan čulima

Dovoljan za sve

Za bića sazdana

Od visine
Od daljine
Od dubine

Neprolazni svijet

Za ove borbe
I puteve
Očigledno prolazne

Unutrašnji svijet
Obmanjen radostima
Osokoljen tugom

Stepenicama do vrata raja
Toboganom  do pakla

Još jednu vožnju, molim

Da se posle uspona
Naglo sunovratim
U obliku beznačajne mrlje

Dok nestaje stvaran svijet

Neviđeno širok
Beskrajno veliki

Putem uglačanim
Vrhunskim sjajem
Nepresušne potrebe
Da daljine dobiju smisao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. фебруар 2021.

Prostrana koža

 



















Lomim preko  kolena važne odluke
Nosim se sa nedostatkom želje.
Kako isploviti iz ove mirne luke
Mogu li spasiti ono što život melje.

Odlazim svaki dan, stotinu puta
Na svakom početku vidim kraj
Celo moje biće još uporno luta
Pakao je jedino mesto za moj raj.

Odlazim i vraćam se, dok vreme trči
Kidam sa sebe ovu prostranu kožu
Razapinjem komade na kržljavoj smrči
Ostatak dajem na poklon oštrom nožu.

Savijen u krug kao bodljikava žica
Samog sebe žestoko bodem
Dok ne postanu krvave crte lica
Da me ni ptice ne poznaju, kad odem.

Sedim i ječim bez glasa, u sebi
Prsti sapeti pesnicom i bledi
Odlazim brzo, da ostao ne bi
Osećam da na ramenu mi đavo sedi.

Ne okrećem se, samo pravo hodam
U glavi su stršljenovi našli dom
Nemam više ništa da prodam
Stablo sam koje je pocepao grom.

Osećam da na ramenu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 1. фебруар 2021.

Silueta duha

 







Dolaziš mi u snove, kopajući rov,
Tunel, kojem ni ne slutim kraj.
Ponekad sam loš, mrzovoljan kov,
Želim da nestaneš direktno u... raj.

Mrviš me, prosto uvijaš mi kosti.
I kad ne volim te, ja te ne mrzim.
Bože, bože molim te, oprosti!
Lomiš me samo dodirom brzim.

Svitanja me bacaju u očaj,
Osjećam te, sasvim ispod uha,
Ili idi ili sve to što imaš, daj!
Da li si stvarna ili silueta duha?

Oštra kost se zabija u kožu.
Tijelo se uvija trpeći bolove.
Đavoli zauzimaju udobnu ložu,
Dok snijeg prekriva brda i dolove.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


среда, 15. април 2020.

Skrhane duše



Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.
Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.
Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.
Sjećaš li se, mrgude...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 11. март 2020.

Crne misli ispred bijelih vrata



Često me pritisne stopalo,
Nekog izumrlog dinosaurusa.
I ostavi dubok trag u rebrima,
Naduvanog grudnog koša.

Ni jedan tren ne prođe,
Da ne udahnem duboko,
Tu fantastičnu muziku,
Struganja napukle kosti.

Ostavio sam crne misli,
Ispred bijelih vrata,
Svježe obojenih,
Namazom protiv buđi.

Pokupiću ih u povratku,
Sa onostranih puteva,
Što vode preblizu paklu,
A predaleko od raja.

Jutros me sabila tuga,
U točak sa bezbroj rupa.
U kojem se kotrljam,
Kroz polja tek izniklog ludila.

Ostavio sam crne misli...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 13. март 2017.

Taorski dragulji





-Nenade, jesi li zvao Nedu?

-Joj, zaboravih! Sad cu da je cimnem!

-Nedo, jesi li spremna?

-Evo...

Kez na Nenadovom licu:

-Kao da je tek ustala—Evo! Zvuči vrlo probuđeno.

Međutim, Neda je kao pravda. Kad tad stiže...

-Dobro jutro, Nedo, vatro živa!

-Ej, Bane...jutro.

-Oooo, stigla Neda! Ajde sad, vozi Miško!

Već je i Valjevo pokazivalo znake mrzovolje, dok se iznad njega, maglovitim horizontom protezao snežni Medvednik. To je dobar znak za svraćanje na jutarnju kafu. Moramo omogućiti Nedi da se natenane razbuđuje. I vidikovac iznad grada se stopio sa mrgudnim jutrom. U restoranu ispod puta toplo. Čisto i uredno. Sa zvučnika dopiru uredni  zvuci nekog tehna: tunf,tunf, tunf, tunf...Spremačica se stidljivo nasmeši:

-Evo, sad će konobar! Tu je on, samo da nešto...

Stiže i gospodin osmeh:

-Izvolite, molim lepo?

-Tri kafe i za damu jedan zemljotres od 5-6 rihtera, sa zerom šećera.

-Odmah stižu kafe, a zemljotres!? Da pojačam muziku?

-Ne, ne!! Baš je onako, milozvučno...

Stigoše kafe. Dobar rad, domaći. Ništa od zemljotresa, ali i Neda je malo živnula, rekavši:

-A imamo li vremena za još jednu kafu?

-Ma, do podne, ako treba!

Već kad smo skoro zaboravili na vreme, razbuđeni i puni kafe kao termos boce, izađosmo napolje. I brzo uđosmo u auto. Valjda će se malo razvedriti ispod Povlena...

Stari i sto puta krpljeni asfalt nas je prodrmao umesto onog zemljotresa. Usponu nikad kraja.

-Jesi li ti siguran da je ovo pravi put?

-Pa, prav baš i nije, ali sigurno vodi do podnožija Povlena. Drži se ti za volan, ja ću za sedalo, a Neda za kesu.

-Joj, malo mi je muka.

-Imam ja kesa viška, a može i kabanica poslužiti u slučaju da si obilno doručkovala.

-Beži bre, Bane!

Nekako se uspuzasmo do sela Mravinjci. Ni mravinjaka, ni mrava, ama ni ljudi! Samo zaleđeni krovovi kuća, pokrivenih sa par centimetara snega. Onako, svo u magli, ličilo je na naprasno prekinuto snimanje horor filma. Kraj sela je označio i kraj, kakvog takvog asfalta. Slede kilometri makadama kroz bujnu šumu četinara. Neko je zasekao liniju između Magleša i Povlena. Magleš!? Da, to je taj momak iz magle...

Uz žongliranje preko milion rupa, stigosmo do nekadašnje planinarske kuće. Svezani Žućo zalaja iznenađeno. Nema ovde čestih posetilaca.

-Samo opušteno, Žućo! Držimo Nedu na odstojanju, a i popila je dve kafe..

-Grrrr!

Brisani prostor na izlasku iz šume radosno nas dočeka, vetrom, ledom i snegom. Izvolite, izvolite. Samo se raskomotite.

Vrag ti se raskomotio na brkovima!! Brzo kao na vojnim vežbama, obukosmo svu opremu na sebe i onako zakukuljeni, dadosmo cipelama oduška. Neko bi pomislio:

-Bože, što je neljubazan ovaj mesec  Mart!

Od kako je pao na treće mesto u kalendaru, stalno se nešto kofrči!

Već posle par kilometara pešačenja, bi lakše. Spustismo se do prvih zaseoka. Tu je toplije i bez snega. Ušuškane kuće divane kroz oronule dimnjake. Ovce po livadi čupkaju tek naslućujuću mladu travu. Jedna bela mačka skoncentrisano čeka miša, da naiđe iz noćnog života. Psi su grlati. Dokazuju se lavežom. Žuti mešanac dotrča pred kapiju, mašući Labradorskim repom. Pojavi se i domaćin, negde ispod kuće:

-Neće on ujesti! Samo onako laje, igra se...

Dobismo pratnju sve do seoskog groblja. Dalje ne ide. Kao da je malo sujeveran!?

Od groblja se stuštismo prečicom, preko livada do rečice Skrapež. Nabujala od snegova koje joj uredno šalje Povlen sa svojih vrhova, zahuča zvučno i izazva divljenje. Tri planinarske spodobe, dubuko navučenih kapuljača, pokušavale su nadglasati talase:

-Jao što je lepoooo...

Međutim, lepota tek dolazi u svom iskonskom obliku! Stižemo do mesta gde se Taorska vrela vodopadom zakucavaju u Skrapež. Slika koja ne dozvoljava reči! Čak ni samo-jao!!!

Kontam, ovako su se čudili i divili jedino indijanci iz plemena Hurona, kada su ugledali vodopad Nijagara.

-Uf, Uf!!

Dobro, de! Malo preterujem, znam...

Ipak, čudnovato je lep osećaj, biti skoro sam u nekom Džepu Prirode, iz kojeg šiklja i izvire voda na sve strane. Penjemo se uzvodno i dobijamo poklon za poklonom! Kao da se zemlja otvorila i bljuje vodu preko trave i stena, mahovinom prekrivenim. Isprepletano žbunje pravi dodatne terase, preko kojih se slevaju kaskade slapova i slapića. Ostaci od tri vodenice, a bilo ih je dvanaest, svojom vanvremenskom urušenošću, daju prizoru par redova, davno pročitane bajke...

U nekih stotinjak metara  dužnih, stalo je vreme, stalo je veliko parče fantastične prirode, stali su vekovi. Uzimamo- samo par godina za nas, jer nisu potrebne reči, samo obične reči...

U svakoj bajci, izgleda, mora biti i malo horora. U ovoj vidjesmo ekološki horor. Iznad samog vodopada je mini deponija smeća. Važno je da nije u svom dvorištu. Baci ga preko plota. Nek se komšija zabavi. Ali, komšinica je jedna fina dama, gospođa Priroda. A znamo kako se treba ponašati prema damama. Znamo li?

U  domaćinstvu pored  potoka je i jedan izvor, koji su pustili da teče preko nakupljenog stajskog đubriva i sliva se u iskonski čistu vodu. Možda su  je mogli  flaširati? Voda sa ukusom stajnjaka?

 Na vrhu brega odakle potok kreće praviti bravure slapovima, nema više brega!? Neko  iskopava kamen: sigu, sedru ili bigar iz majdana.  I to radi godinama. U steni zazidana pećina iz koje je  kažu, uz moćan huk izvirala reka. Onda su došli ljudi, vodu odveli, pećinu zazidali. Cementni blokovi nemo svedoče o destrukciji. Ono što priroda pravi vekovima, čovek razvali- za samo par godina za nas...

Vrlo česta slika bahatog prljanja lepe nam zemlje Srbije! Fantastične planete Zemlje!  Kakvi smo to ljudi!?  Kakav smo to rod!? Da li  se Bog malo zaigrao kad nas je stvarao...

Posle prelaska potoka na par mesta i užine na panju dojučerašnje bukve, odlučismo da još jednom prođemo kraj te  raskoši. Dok je još tu.

I gledasmo  kako miloni sićušnih kapi, raspršenih po vazduhu vezu  goblen  stepenica do ulaza u Raj. Neko kuca!?

-Knockin' on heaven's door...Ne verujem da je Bob Dylan!?

Ima još vremena do tada, a i kiša počinje opet da sipi. Valja nama preko reke...

Valja nam i šest kilometara uspona! Sretosmo opet  žutog, šatro Labradora. Nešto lavežom objašnjava komšijskom psu. Kao novi fan grupe, dobio je sendvič na poklon. Nije ga podelio sa komšijom.

Iskobeljasmo se iz udolina do grebenske čistine. Zatekli smo je onakvu kakvu smo je i ostavili. Hladnu, mrgudnu, ledenu. Sitne pahulje su škakljale oči. Magleš se skrivao iza sumraka. Skidali smo blato i dan sa čizama. Šuma je stezala put ispeglan ledom. U Mravinjcima i dalje nema mrava, a ni ljudi. Magla  nas pritišće kao kamen  kiseli kupus. Pogled nema za šta da se uhvati. Samo se misli hvataju za svodove pećina uma.

Ista kafana nam se ispreči na putu. Da li je neko za kafu? Dočeka nas isti konobar sa istim osmehom:

-Poštovanje, sedite, raskomotite se. Izvolevate nešto popiti?

-Može li kafa, onako jaka, domaća?

-Ja ove Nede! Kad se pomene kafa, raspriča se,  ne možeš doći do reči...

-I zeru šećera.

-Zeru!?

-Dobro, može i dve...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

понедељак, 6. фебруар 2017.

Đonom na Kosmaj



Nedelja se kočoperila sa svojih osam jutarnjih sati. Oblaci lelujaju nisko iznad Mladenovca. Prolazimo tek probuđeni gradić, do sela Koraćica. Skrećemo uskim asfaltom do kraja.Kraj nam je i početak. Dočeka nas pored istoimenog potoka,vekovima usnuli manastir Pavlovac. Izgrađen u vreme Despota Stefana Lazarevića.  Više puta rušen, a sada stamen, kao brod u nekoj maloj, mirnoj luci. Nešto se baš narogušilo odozgo, ali mi se spremismo za pešačenje sa filozofskim mirom. Potok klokoće ispod ledenog okova. Kažu da je ovde Patrijarh Arsenije Čarnojević služio jednu od poslednjih liturgija pred polazak sa narodom u Ugarsku. Crkva posvećena Svetom Nikoli, svedoči svojom lepotom o padovima i uzdizanjima  utkanih, ljudskih duša...
Nestvarnu tišinu prekide Bogdan:
-Pa da krenemo?
-O, da. Dosta sanjarenja. Zahladilo je!
Jedini izdanak ženskog roda procvrkuta:
-Jel mogu da dobijem jedan sendvič?
-Ma, gospođo! Šta je jedan za vas!? Evo dva.
Domalo krenusmo preko potoka, poluzaraslom stazom. Šuma nas je pozdravljala razgaljivim jezikom ptica. Poneka krpa snega na usahlom lišću. Na nekim delovima blatnjava dobrodošlica. Divno se lepi po đonovima. Iznad nas se nebo bori sa navalom oblaka. Jedan deo prosu malo plave, po vlažnom sivilu. Možda se probije i sunce...

Probijamo se do glavnog puta ka vrhu, gde i stižemo pristojno zadihani, rumenih noseva. U nizovima vikendica tek po neki posvećenik. Obavezni pseći pratioci trčkaraju ispred nas, razdraganih repova. Kod spomenika poginulim borcima iz Kosmajskog odreda, smo sami. Ćuteći, prepustismo se mislima.
Nebo izgleda dobija bitku sa oblacima. Sve više plavetnila raduje oči.
Silazimo do manastira Tresije, kratkom, šumskom stazom. I potok se tako zove. A crkva posvećena svetim arhangelima,  Mihailu i Gavrilu, udobno se smestila na manastirskom imanju, primajući namernike...
Ivona upita:
-Jel ima još sendviča?
-Dobra ideja! Da se doručkuje,reče Goran.
Povadismo sve jestivo iz rančeva na sto, pored česme i tako otpoče radnja koja lepo zadovoljava želudac.
Nije baš neko zadovoljstvo punog stomaka penjati se uz brdo, ali kad je bilo jače od nas. Od Tresija do vidikovca iza grdnih antenskih postrojenja, išli smo skroz  laganim korakom, kao da su ispred nas bog zna kakvi visovi. Sagrađena konstrukcija od nekoliko spratova, pomože nam da sagledamo deo Šumadije, tek poprskane zrakama upornog sunca. Avala nam maše elegantnim tornjem. Sve je tu za još malo užitka.
Noge idu dalje, skoro same. Malo ispod, na vrhu Beli Kamen je i spomen kosturnica, palim borcima iz 1914g. Čas istorije i geografije u jedan mah. Još ćutanja...
Nastavljamo pešačenje kroz ušuškanu bukovu šumu. Lišće samo ššššššušti pod nogama.
Bogdan se javi:
-Evo šta meni treba! Malo šume, ptice, mirisi i po mogućnosti, potočić...
-Eh, Bogi, što si postao izbirljiv! Gde da ti nađemo sada potočić?
Pređosmo preko jednog, raskvašenog proplanka. Još malo blata. Na ulazu u drugo parče šume, izniče manastir Kasteljan. Doduše, sačuvane su ruševine, ali i u tom obliku uliva poštovanje i divljenje! Kakav spoj građevine i prirodnog okruženja! Kamen procvao mahovinom, stopio se sa dugačkim stablima bukve, pa nisi siguran šta je iz čega izniklo.
U jednom trenu se probi kao koplje, traka sunca i pobode se po sred temelja crkve. Od takvog prizora uvek mi krenu trnci skakutati po glavi...
Još par kilometara do početne tačke, manastira Pavlovac. Već je pola tri. Protrča vreme kao lopov. Malo težim nogama nastavljamo kroz šumu. Ubrzo začuh žubor. Staza silazi do potoka.
-Bogdane, evo ti potok, kad si navalio!
-E,  baš vam hvala na poklonu!
-Ništa! Samo pazi sledeći put, šta ćeš da poželiš!
Naišli smo na deo gde voda pravi lakat krivinu. Nečije vredne ruke su baš taj deo očistile od smeća, žbunja i nanosa. Sagrađen drveni mostić. Na zaravni iznad mosta, postavljene oblice umesto klupa. Jedan zapušten  Džep Prirode, pretvoren u parče raja. Ko god da se bavio tim poslom, kapa dole i hvala mu!
Nismo žurili otići, potpuno očarani prizorom. Posle priličnog broja mini deponija smeća, po šumskim drumovima, ovo nas razgali. Siguran sam da ćemo ovde doći ponovo.
Ostatak hodanja nije bio posebno zanimljiv. Izađosmo na glavni put. Neki likovi u kombiju, taman da krenu, pa upitah:
-Momci, ima li u blizini neka prečica do Pavlovca?
-Ima gore, malo više, kolski put, ali to ti je katastrofa!
-Što?
-Pa blato, zemljače!
-A, to. Odlično. Hvala!
Odvezoše se, blago zbunjenih lica. Šta im je tu odlično!?
Pronađosmo isti onaj put kojim smo i došli. U pokušaju da izbegnemo blatni deo, uhvatismo prečicu, koja nas odvede u...ništa. Nekako se iskobeljasmo  na drugu trasu. Dobili smo još veću količinu blata. Aleluja!
Napokon se stidljivo pojavi lišćem obložen putić, koji nas dovede do potoka. Krug je zatvoren. Manastir Pavlovac nas mjerka okruglim prozorčićima. Da, malo smo se zadržali. Hvala na gostoprimstvu! Evo, samo da operemo cipele...


Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović


среда, 28. децембар 2016.

Šetnja




Mokrom ulicom pristižu koraci,
Tuku asfalt razljućene pete.
Iz ćoškova bježe ustajali mraci,
Dok prolazi ona i kipovi lete.

Budi se i čudi, pospana Slavija,
Srpski vladari ne vladaju sobom.
Golub sa Venca za nju navija,
Jutro je učinila najljepšim dobom.

Terazije lagano spaja sa Knezom,
Na trgu sa konja, jahač je mjeri.
Mada su zatvorene, teškom rezom,
Jedna za drugom otvaraju se dveri.

Mokrim pločnikom odzvanja korak,
Cipelu na tren, žuti list dotače.
Sa jednog prozora pobježe mrak,
Kroz jednu granu vjetar krenu jače.

U venama joj teče vrela mladost,
Osmjehom tminu pretapa u sjaj.
Svaki njen pokret izaziva radost,
Svaki njen pogled odvodi u raj.

U odbljesku sunca kupa se beton,
Vazduh je gust i pomalo mlak.
Za igru prestola, ubacila je žeton,
Sa nebeskog štrika skinula je oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović