Skrhane duše

Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.

Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.

Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.

Sjećaš li se, mrgude...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović