Donosim ti pune Džepove snova

Zbog tebe se dan ne osvrće
Odlazi užurbano u predgrađe mraka
Ne mogu da nađem neki drugi
Ne želim da nađem neku drugu
Neću ništa da tražim
Dok te gledam kako halapljivo
Gaziš to parče zemlje
Iz koje je izniklo toliko korova
Što sječe kožu kao nož

Zbog tebe ni noć neće da me primi
Jer ti donosim  pune džepove snova
Sa kojima ne znam šta bih
Osim da ih prospem tamo
Gdje ne želim, a i ne daju mi da uđem

Zbog tebe su me uzjahali đavoli
Iz tek prokopanog tunela svijesti
I mamuzama me podbadaju da potrčim
Da poletim,
da se otkotrljam,
da se penjem
Da Dozivam
Bilo koga da me dotuče
Ako to noć ne učini po poznatoj navici

Zbog tebe me kolone ratnika opsjedaju
Isukanih noževa i šiljatih kopalja
Čekajući samo tvoj mig
Da odsjeku kožu sa lobanje,
Donoseći  ti moj skalp
Koji stavljaš između dva lista
Tek započete
Nepročitane knjige... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Raspukla planina

 

Ludaci šetaju praznim glavama,

To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Đavoli se penju okomitim granama,

Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod moje stijene.

Sve me tom otvoru žestoko vuče,

U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?

Debelim đonom gazim to pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.

Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav

Makljenović

Skrhane duše

Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.

Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.

Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.

Sjećaš li se, mrgude...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Noć

Nikako da jutro blijesne,
Noć se crni, jako, uporno.
Nikako da se jave misli svijesne,
Sve se, nekako, osjećaju umorno.

Noć i ja se družimo u tami.
Glupo mi da palim sijalicu.
Nekako, ljepše je kad smo sami.
Mogu i da plačem, razjapim vilicu.

Noć i ja se stalno družimo,
Navikli smo jedno na drugo.
Nas dvoje se odavno kužimo,
Kao kad po čempresu zahuči jugo.

Noć i ja, uvijek spremni za ples,
Prepleteni u igri bez kraja.
Ne mijenjamo nikada dres.
Dva tima tame, igraju bez sjaja.

Noć i ja, pohlepni, oholi,
Kad se dohvatimo, sve sijeva!
Kad se zagrlimo, to boli!
To je mokro, kao da potop lijeva.

Noć i ja, uhvatimo isti korak,
Zavrtimo se u piruetu.
Meni bude u ustima ukus gorak,
Ko da sam sam na ovom svijetu.

Noć i ja, Bože, kad se stisnemo!
Pa tu kosti škripe, pucaju!
U jedan glas, noć i ja vrisnemo.
Na vrata đavoli upravo kucaju.

Noć i ja...kad vrisnemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović