Zbog tebe se dan ne osvrće
Odlazi užurbano u predgrađe mraka
Ne mogu da nađem neki drugi
Ne želim da nađem neku drugu
Neću ništa da tražim
Dok te gledam kako halapljivo
Gaziš to parče zemlje
Iz koje je izniklo toliko korova
Što sječe kožu kao nož
Zbog tebe ni noć neće da me primi
Jer ti donosim pune džepove snova
Sa kojima ne znam šta bih
Osim da ih prospem tamo
Gdje ne želim, a i ne daju mi da uđem
Zbog tebe su me uzjahali đavoli
Iz tek prokopanog tunela svijesti
I mamuzama me podbadaju da potrčim
Da poletim,
da se otkotrljam,
da se penjem
Da Dozivam
Bilo koga da me dotuče
Ako to noć ne učini po poznatoj navici
Zbog tebe me kolone ratnika opsjedaju
Isukanih noževa i šiljatih kopalja
Čekajući samo tvoj mig
Da odsjeku kožu sa lobanje,
Donoseći ti moj skalp
Koji stavljaš između dva lista
Tek započete
Nepročitane knjige...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар