Početak i kraj

Psovao sam sivilo Novembra.
Želja je bila ući u Decembar, po bilo koju cenu. 
Prvi dani su govorili da razlike skoro i nema.
A onda se mesec dvanaesti pokazao u najboljem svetlu. 
Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukom. 
Najpre je doneo dugo očekivanu kišu i sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. 
Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana. Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se razmilio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . 
Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog meseca, koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu. 
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih odblesaka. 
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vetar koji  borbeno šišti oko nezaštićenih, ukovrdžanih fruzura.
Mnogi  su bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene zajedno sa vratovima, ispod kragni elegantno kratkih kaputa. 
Fantastičan otpor je pokazao jedan par dugačkih nogu, oslonjenih na visoke potpetice. 
Protežući se ispod kratke suknje, frktale su jesenjim dezenom čarapa.
Samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. 
No, osećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem sneg duž savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz Kalimegdanske zidine.
Dunav moćno drhti, svestan da ga makar i hladnog, toplo čeka gospođa Sava.
Grle se dve reke, kao ogromni gmazovi.
Zagrljaj  opraštanja. 
Namerno umire Decembar, u magli svojih vragolija, znajući da vrlo blizu čeka Januar, mesec početaka, mesec nadanja, mesec života... 
Brzo zaboravljamo taj Decembar!
Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svesni svih promašaja i padova u prethodnim mesecima, želimo na njemu da se iskalimo.
On podnosi sve. 
Biće, kao i uvek, zadovoljan svojom misijom. 
Proveo nas je u Novu godinu, žive i prestravljene.
Na jačini i iskrenosti naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti. 
Između svega toga stoji zid, zvani Nova godina. 
Vaga za mnogo otpada. 
Rasadnik obmana. 
Plastenik misli.

Decembar otiče.
Januar nadolazi.

Na početku smo i na kraju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Odraz senke

Žice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima. 
Samo sam senka, sa rancem na leđima. U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse. 
Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu.
Nestadoh i sam ispod uleglog sloja asfalta, bleštavog od malo kiše, koja je nedavno  padala.
„Gospođo, gde se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?
„Ju, strašno! Da li ste normalni“!?
„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!
Ipak, ispratila me je sa podignutom levom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.
Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svetiljke mi namiguju u prolazu. Trotoari skaču ispod cipela. Dotače me dah treptaja jednog para ženskih trepavica. Odlepršaše negde dole, ka železničkoj stanici.  Na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima  izloga.  Brojevi se otkidaju od stanične oznake, čupajući svetlo iz mraka.
A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao. Ispod ukočenog pogleda, razvukao se osmeh, dajući snu prostor da oživi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako se zoveš, ti...

Kako se zoveš, ti,
crna kao rudarsko okno?
Kako ti je ime, sjeno bez ivica?

Možda si samo breza,
sa crnom korom preko lica?

Ili san što se budi,
kroz tek oprana stakla prozora?

Kako se zoveš, ti,
što stojiš  ispred svog imena?

I herojski podnosiš još jedan dan.
Dok cijelu godinu trgam sa kalendara.

Znam, zoveš se blijesak,
Odbija te staklo iz užarenog oka.

Zoveš se munja, a  gromovi  tuku,
Još jedan dan, koji hrabro podnosiš.

Laži se slivaju sa kišobrana,
Odlaziš u zemlju u kojoj znaju,
Kuda si pošla i kome pripadaš.

U zemlju u kojoj znaju,
Kako se zoveš ti,
Koja tek prelaziš preko mosta.

Ispod je rijeka, a crvena ruka te drži,
Da ne posrneš bez imena.

Ti crna kao rudarsko okno,
Ti sjeno, brezo,munjo, blijesku!

Gdje ćeš?
Kako ćeš?
Zar ćeš?
Ko si ti, dođavola!?


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Prazan prostor

Ruke u praznom prostoru.
Ruke podignute nigdje.
Ruke bez tijela.

Glava u ništavilu.
Glava bez vrata.
Glava bez očiju.

Oči u tmini.
Oči bez glave.
Oči raširenih zjenica.

Dodirnuh te bez ruku.
Pogledah te bez očiju.
Okrenuh glavu bez vrata.

U mraku je samo prazan prostor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Pomalo blesav

Danas sam malo lud i to se vidi.
Elegantan hod ispod starog kaputa.
Ošišani potiljak crvenilom bridi.
Otežala noga usamljeno luta.

Blesava glava uvijek je na panju.
Bilo ko da je siječe, uvijek može.
Blesavu je posjećuju dusi i danju,
Može li se pobjeći iz te krute kože?!

Pomalo blesav i potpuno lud,
U svom naručiju sklupčan ćutim.
Iz sopstvenih ruku nemam kud,
Nečije opraštanje danas slutim.

Pitanje dolazi neumitno i jasno.
Sve što nosim svima sam i dao.
Da li je danas za sutra već kasno?
U juče je stalo sve što sam znao.

Bježi mi iz grla pocjepani glas!
Bacam kroz prozor ustajali mrak.
U glavi mi gori gromoglasni bas.
Halapljivo srčem zaleđeni zrak.

U svom naručiju sklupčan ćutim...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Iza zida

Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.

Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Свиђа ми се

Vrijeme

Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.

Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.

Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?

I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?

I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.

Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.

Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?

Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!

Samo počni...

Vjetar

Prati me, što se plašiš!?
Samo ruku za prste stisneš.
Na tom putu ne možeš da mašiš,
Od sreće ili bola, samo vrisneš.

Prati me, šta ti fali!?
Pa i ja ću tebe, samo povedi.
Biću nevidljiv, šćućuren, mali,
Jedino ruka u ruci nešto vrijedi.

Kad je u ruci cijela šaka,
Rastem kao planina uvis.
Ti si kao stijena, vrlo jaka,
U carstvu divljine jedina mis.

Vjetar nam kroz prste duva,
Razmiče i pramenove kose.
Ne budi na poziv gluva,
Pusti  neka nas vjetrovi nose.

Prati me...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Linija beskraja

Strah ti izbija iz zelenog oka,
Ogromni pauk plete čvrstu mrežu.
Ja sam kao stijena, na  kojoj leži foka.
Ledeni talasi u san me  sada vežu.

Zovem te krikom, a ne čuješ glas.
Uz zvuke vjetra lomi mi se tijelo.
U mojim tonovima preovladava bas,
U mome sjećanju ništa nije cijelo.

Lomi me, cijedi, prosto kida!
Linija beskraja je dotakla tvoju.
Jedan vrač je tu, da ti rane vida.
Da ti pretopi crno u neku svijetlu boju.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Davljenik

Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Polja ludila

Brazde umornih snova noćas orem.
Ralo se zabilo gore ispod zida.
Čak sam se nadao i nečem gorem,
Dok kožu mi tvoj kožni dodir kida.

Polako plovi pora po pori,
Dlaka niz dlaku klizi, ode...
Ništa me ne muči, više ne mori,
Tvoj nokat mi vrat još uvjek bode.

Ako osjetiš da polako blijediš,
To se jedan treptaj prikrao i gleda.
Kako preko uha neki trag slijediš,
I kako tim tragom u oko ti sjeda.

Osjećam kako ne dišeš, nestaješ,
Dok dan se pomalja, surov i jak.
Kosu ti milujem, u bezvremenu traješ.
U poljima ludim, crveniš  kao mak.

Vatrom satiri, oprlji, sprži!
Zubima kopaj rovove pod okom!
Odlaziš, noć te više ne drži.
Jutro je zapolovilo ustaljenim tokom.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zabodi mi riječ

Putujem, vrlo blizu sam  sunca,
Na putu je gadno, osjaćaj je čudan.
Slušam neku vranu kako  bunca.
U skrovištu sna i dalje sam budan.

Putujem, ne žalim se, iz sebe ničem,
Čujem glas koji kaže:Pst! Ćuti!
Kroz šumu urlam, ponekad nježno ričem,
Brzak sam koji se ubrzano muti.

Reci mi nešto! Zabodi mi riječ!
Otvori ranu, krv neka teče!
Čudesna si! Melem je tvoja mliječ.
Od tvog ujeda, rana me uopšte ne peče...

Zabodi mi riječ....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kao da lebdiš

Vidim kako bosa hodaš kroz zrak,
Lebdiš, a noge duge kao godina.
Korak praviš ogroman, a potpuno lak,
Kao da prelaziš gomile pješčanih Dina.

Da. Upravo pred tobom je pustinja,
Ali, ti se ne bojiš, nastavljaš.
U očima ti vatra tinja,
Danas mi se i u javi javljaš.

Gdje god pogled pustim,
Tvoje su noge, ruke, glava.
Pod tim obrvama gustim,
Danas, kao da izbija lava.

Osvrćem se na sve strane,
Nema nikog, samo si ti svuda.
Jedino kroz tebe mi jutro svane,
Samo sam bez tebe unezvjerena luda.

Hajde, ščepaj me rukama,
Ponesi i mene u vazduh,
Pa me ostavi u nekim bijednim lukama,
I sačekaj da iz mene  isplovi duh.

Bilo je lijepo tebe upoznati,
Gledati dok hodaš, a u stvari letiš.
Uspio sam shvatiti i sve spoznati,
Ti si kao Orao, a ja  mali miš.

Bilo je lijepo, gledati te lijepu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Šetnja sa duhom

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš visoko trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još ponekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,
Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,
Ukrotilo jedan nervozni buk.
Dok stražu drži zlatni maslačak,
Uskočilo je kroz prozor, kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,
Predaje nabujalu teritoriju.
Ljeto ga više goniti neće,
Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,
Za noge me vuče dugački čempres.
Čujem talase iza sedam gora,
Bacam kamenje i nakupljeni stres.

Putevi se otvaraju na sve strane,
Hoću u svaki da kročim i lutam.
Zimom su zaleđeni oni što brane,
Hoću ljeto nogama i očima da gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,
Kakve se to ptice čuju tamo!?
Kao  da nastade totalni muk,
Čujem tišinu kako trči vamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,
Mrav uporno juri, nešto stalno radi.
Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,
Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti!
Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.
I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,
Obojica smo spremni popiti sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama  da gutam.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Slušam te, gledam i upijam

Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.

Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.

Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.

Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.

Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.

Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.

Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.

Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.

Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.

Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.

Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!

Slušam te, gledam i upijam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ljubi bližnjeg svog u ogledalu

U potpunom stanju bijede,
Razočaranje.
Bude se danas umrli, nestali
Ljudi.
Sa mjestom prebivališta,
Ništa.
Između udaha i izdaha,
Između hljeba i soli,
Boli.
Bacaju život u kante za
Smeće.
Prkos i hrabrost su samo
Riječi.
Ormar bez polica drži
Moral.
Sveska bez linija prosipa
Slova.
Svaki dan zahtjeva pomoć
Rutine.
Stiskam zube i učim metode
Prilagođavanja.
Nevolja smrdi kao lešina
Opravdanja.

Ljubi bližnjeg svoga u 
Ogledalu. 
Nikad ne briši tragove
Usana. 
I ne pokušavaj objasniti
Prividno. 
Suprotno svim željama jeste
Odbijanje. 
Dodajem suvo granje, neka gori
Vatra. 
Blijesak odskače od prljavog
Stakla. 
Postajem prijatelj prečišćenog
Pakla. 
U ustima narastaju bolesne
Riječi. 
Jezikom krećem u redovnu
Vizitu. 
Pacijent je do daljeg na 
Infuziji.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović