Приказивање постова са ознаком šetnja. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком šetnja. Прикажи све постове

понедељак, 26. јануар 2026.

Riđa dama


 


Budan? Razdanilo se. Pomerih glavu da vidim koliko je sati.

Tada se i Đina pomerila, ležeći ispod mojih nogu, vrebajući  pokret.

Obradovala se, snažno lupajući repom. Dum, dum, dum...

Bila bi odličan bubnjar. Kakav ritam!

-Dobro jutro Điki.

-Dum, dum, dum!

-Dobro, dobro. Lakše malo sa tim repom. Probudiđeš celu zgradu.

Već samo malo kretanje, kapira kao pripremu za šetnju.

Skače sa kreveta i u predsoblju zauzima nestrpljiv stav.

I ispušta neke niskofrekventne zvuke, potpuno neprimerene jednom dostojanstvenom psu.

Ipak, udostojila me sa par minuta, dozvolivši mi tuširanje hladnom vodom. 

To svakako traje mnogo kraće. Par sekundi! Još deset sekundi za oblačenje. 

U stavu drskog nagoveštaja gromkog laveža, nagnala me je na urgentni izlazak iz stana. 

A napolju minus šest, razjarenih košavom! 

Subota. Pola osam. Nema žive duše. Lepota neopisiva.

 Hrlimo u parkić. Đina uredno obavlja svoje potrebe. Diskretno skupljam i odlažem u kantu.

 Pod naletom vetra i sam sebe skupljam.

 Điki obilazi teren uzdignute glave, izazivajući košavu na dvoboj. 

Dugačke uši i i riđa dlaka se ponosno vijore, kao pseća zastava.

Jutros smo sami. Nema drugara. Šetamo do drugog parka. Ni tamo nema nikoga.

Najzad, svraćamo u pekaru, po doručak. 

Đina snažno upija mirise hrane., gledajući u prodavačicu zaljubljeno.

Devojka mi tiho dobaci:

-Izvinite, ali psima nije dozvoljeno...

-Naravno. Ova riđa dama nije sa mnom. Ne znam zašto, ali stalno me prati...

-Samo brzo, molim vas!

-Važi, sad ću je ispratiti.

-Gospođice repata, zamoliću vas da napustite ovaj mirisni prostor.

Đinin pogled se fokusirao na sadržaj kese, ignorišući  moju molbu.

 Nije se nimalo uzbudila. Izašla je sama, prateći pomno sadržaj u mojoj ruci.

Na raskrsnici se družimo sa bojama na semaforu, čekajući da protutnji zeleni tramvaj.

Donacija Švajcarske iz 1848. Par vekova gore, dole...

Beograd je najljepši kad spava. Posebno vikendom ili praznikom, rano ujutro.

Jutra umivena košavom.

Jutra probodena bodežima sunca.

Na ulazu srećemo komšinicu.

-Komšija, ne radi lift.

-Dobro jutro komšinice. Hvala! Već smo ovjerili stepenice. Kako je vaša kuca?

-Kuca? Nemam ja kucu, komšija.

-A, tako. 

-Da, da. Vidimo se. Prijatno.

-Takođe.

Overismo  još jedared taj bezbroj stepenica.

Iz stana na trećem spratu se oglasio budilnik.

Osam sati!

Počeo je dan...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 10. август 2021.

Nijemi pogled

 





Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok me par očiju pogleda mlako.
Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje ,malo pognute glave.
Uskoro će početi i svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 12. септембар 2019.

Šetnja sa duhom




Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.
Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.
Još šetam sa svojim duhom...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 27. мај 2019.

Nijemi pogled



Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekome pitanje,
Samo nijemi pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok me par očiju zagleda mlako.

Ne želim više ništa, nikoga pitati,
Idem dalje, malo pognute glave.
Uskoro će redovno početi i svitati,
I onima što od stida  poplave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.
Još šetam sa svojim duhom...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović