Nijemi pogled

 

Prošetam sa svojim duhom,

I gledam ljude mrgudnih lica.

Glasova nema, utihnuli na suhom,

Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,

Samo nijem pogled zija.

Prođem, nastavljam skitanje,

Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,

Jedna glista se proteže jako.

Za malo da načepim nogu mravu,

Dok me par očiju pogleda mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,

Idem dalje ,malo pognute glave.

Uskoro će početi i svitati,

I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,

Sad mi već na ramenu čuči.

Zujimo skupa sa jednom muhom,

Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne znaš ti tu igru

 

Ne znaš ti tu igru,

Gledati nebo sa vrha.

Neke ogoljene planine.

Ležeći na travi,

Dok kolonu prekidaju mravi,

Dok se primiču i odmiču daljine.

Ne znaš ti tu igru,

Što nema nijedno pravilo,

Samo se popneš gore,

Zbaciš sve što te davilo

I gledaš to magle more,

I čekaš strpljivo nailazak zore.

Ne znaš tu igru života,

Gdje se sve uzburka i pomješa,

Pa nalete neke čudne pojave,

Kad se svaka misao vješa,

Svima koji vetar dojave.

Ne znaš ti tu igru,

A i zašto bi je znala,

Kada je zaboravlja

I onaj što je smislio prvi,

To je samo jedna igra mala,

Koja me od svega oporavlja,

I donosi red u protoku krvi.

Ne znaš ti tu igru, a nekad si znala...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Budi tu, kada se vratim

I kad se tresu ruke, od želje,
I ništa ne mogu da shvatim.
Kad god te se sjetim, život melje,
I kad ne znam šta ću, uvjek se vratim.

Zarobljen u ludilo, gvozdenoj mreži,
Ali nije ništa, što ne mogu da platim.
Skvrčen u ćošku, sam đavo leži,
Neka ga, jer i ja ću da se vratim.

Osjećam da kreću odnekud mravi,
Pa cijelim tijelom se nekako klatim.
Ako je put nestao u dubokoj travi,
Neka je, jer njime  ću da se vratim.

Duboke tajne otkopavam nogom,
Jer nemam čime drugo da mlatim.
Sve je otključano, stoji pred bogom,
Neka stoji, vidjeću kada se vratim.

Po mraku se širi svjetlost žuta,
Sve čisto si, ne želim da te blatim.
Da ponovim još stotinu puta:
Samo budi tu, kada se vratim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Šetnja sa duhom

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nijemi pogled

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekome pitanje,
Samo nijemi pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok me par očiju zagleda mlako.

Ne želim više ništa, nikoga pitati,
Idem dalje, malo pognute glave.
Uskoro će redovno početi i svitati,
I onima što od stida  poplave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kiša

Nešto se čuje, kao da rominja?

Niz oluk se slijeva, utvare pravi.

Na  krovu  vodeno kamenje tinja,

U uho silaze u koloni, krilati mravi.

Preko stakla na prozoru se cijedi,

Prašinu razlijeva u  nemiran potok.

Jaka želja sada potpuno blijedi,

Kroz arterije je samo minimalan dotok.

Rovit sam, a ti si puna sna,

Želim da te pitam neka pitanja!

Dodirneš li moja duboka dna,

Dotaknu ću  dan prije svitanja.

Ne pričaj, ništa ne govori, ćuti!

Zagrli samo dah slomljen na ramenu.

Mokar sav bliješti, pramen žuti,

U  porama jednom gluvom kamenu.

Cijedim  se kao  škrt osmjeh,

Kao ostatak besane noći.

U plućima duva kovački mijeh,

Vodeni vrač pokazuje vodene moći.

Digao sam ruke, nemam šta da štitim,

Bože, na  toj rijeci sam pozvani gost.

Moja glad me hrani, ostavlja sitim,

U mojoj duši vlada nezapamćeni post.

Dotaknu ću dan prije svitanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović