Kiša

Nešto se čuje, kao da rominja?

Niz oluk se slijeva, utvare pravi.

Na  krovu  vodeno kamenje tinja,

U uho silaze u koloni, krilati mravi.

Preko stakla na prozoru se cijedi,

Prašinu razlijeva u  nemiran potok.

Jaka želja sada potpuno blijedi,

Kroz arterije je samo minimalan dotok.

Rovit sam, a ti si puna sna,

Želim da te pitam neka pitanja!

Dodirneš li moja duboka dna,

Dotaknu ću  dan prije svitanja.

Ne pričaj, ništa ne govori, ćuti!

Zagrli samo dah slomljen na ramenu.

Mokar sav bliješti, pramen žuti,

U  porama jednom gluvom kamenu.

Cijedim  se kao  škrt osmjeh,

Kao ostatak besane noći.

U plućima duva kovački mijeh,

Vodeni vrač pokazuje vodene moći.

Digao sam ruke, nemam šta da štitim,

Bože, na  toj rijeci sam pozvani gost.

Moja glad me hrani, ostavlja sitim,

U mojoj duši vlada nezapamćeni post.

Dotaknu ću dan prije svitanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović