Neću da čekam! Upravo se vraćam.
Hodam nekim ulicama, zalutao u kamen.
Letim iznad kukavnih kuća, vazduh plaćam,
U jednom
ćorsokaku razgorio me plamen.
Mračna si kao i oko ti iz duplje,
Kao dan kad ritne kopitom u tamu.
U mraku ostaje rupa, malo šuplje,
Na njenom kraju pridržavam te samu.
Žena si plave kose, opsjedaš mi um.
Rasuta ti je sva u svjetlucavo zlato.
Dok očima porađaš nebo, biću mu kum,
Hajde sleti na mog vidokruga plato.
Očima porađaš nebo…
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар