Kada se ugasi svjetlo
sa nebesa,
Poprskano sa million kapi kiše.
U sjećanje navireš kao grofica, kontesa,
Za san sam vezan i ne bježim više.
Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo sa vijeđa,
Dok nijemi krik iz grla se budi.
Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka ko grana drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan je plamen koji me prži.
Ako ponovo sletiš mi
na čelo,
Predugim nogama
staneš na vrata.
Sve tvoje crno procjediću u bijelo,
Sve
tvoje čisto popiću iz blata.
Moja te ruka ko grana drži…
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар