Noć iz koje je pobegao san

Iz sećanja izranjaju neki likovi,
Puni brige u prekornom pogledu.

Ljubav i naklonost su isceđene.
Sreća se prosula pred nogama,
Ali nema nikog da je prepozna.

Uvredljiva reč se ogrešila o ponos.
U mirnim očima narasta sramota.

U nestvarno bliskom vremenu,
Dobijam sebe za iskrenog druga.

Sve što je bilo, kao da nikad nije.
Detinjstvo grize bačenu udicu.

Slike i glasovi poznatih, zaboravljenih,
Plivaju jakom maticom, uzvodno.
Noći bez sna začuđuju snagom.

Svest se zaklanja iza nabujale duše.
Iz zamračenog bola izlazi nemir.

Mučenje je završna faza kroz koju,
Istina oblači čistu uniformu straha.

Odzvanjaju glasovi bez gospodara.

Telo i misli se hrvu u vrtlogu,
Dok iznenađeni okovi pucaju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jedna noć

 

Jedna noć 

Hladna i mirna.

iznad svetlosti grada

Igra svetlosti i tame.
Mirisna i nabujala
Velika i spasonosna
Lekovita i ubistvena

Jedna noć iz mračnih priča
Hladna od samoće
Topla od sjaja sećanja
Noć, obnevidela od suza
Pritisnuta gorkom tišinom

Jedna noć narasla od očekivanja
Prazna u ogledalu
Karikatura ogromnih, neprospavanih
Zaleđena i nasukana u rukavcu

Noć umorna od žvakanja neminovnosti
Noć seda i očajna
Zakačena za prozore spuštenih roletni
Kao zubobolja cepa mozak

Noć bez vetra i kiše
Samo lebdeće sene
I glava naslonjena na ruku
Nemoćnu da pomeri bilo šta

Jedna noć, večna pustinja
Pod mlazevima svesti
Nikad tako tvrda i neopoziva

Jedna noć, kada je sve pomereno
Kada sve vređa
Kada  vrištim kao ranjenik
Od straha zarobljenog u grlu

Plivam kroz potoke znoja
Pritisnut i nemoćan
Da dignem glavu ka nebu
Iz vlažne tame
I zastrašujuće tišine
Koja otkriva stvarnost
Dok aveti strepe od đavoljeg posla... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kuća sjećanja

Odjednom mi je stalo disanje,
Skoro da se zaustavio dah.
Olovci je presušilo pisanje,
I glasovi su stali, u isti mah.

Tvoj dolazak pratila je kiša,

Koju je zemlja krenula da pije.

I sve je htjelo malo da se stiša,

Samo srce tiho, baš nikako nije.

Znao sam da donosiš nešto novo,

Neponovljivo, totalno drugačije.

Viška mi je sve što imam, ovo,

I pitam se, to moje je...čije?

Eto, došla si u dvorište, stigla,
Kuća prazna, hladna od samoće.
Sa sjećanja danas, prašina se digla,
Sjećanja su gladna, samo tebe hoće.

Uđi u tu kuću, poznaješ je dugo,

Vidiš da se ništa ni mrdnulo nije.

Čekala je tebe, nije mogla drugo,

Iz čaše vremena, još pomalo pije.

Dugo nisi bila, samo se okreni,

Nek zasija sunce u ovom džepu tame.

Ako još sanjaš, polako se preni,

Pogledaj me okom, što odavno zna me.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti,

Riječima škrtim, otupjelim od tuge.

Hoćeš li mi glas, kao nekad čuti?

Ili se stapa u nečujne glasove druge.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Ljubav na licu

Ako želiš da se sjećaš ovog dana,

Moraćeš da mjenjaš nešto u sebi.

Ako želiš da ne pukne ispod tebe grana,

Zagrli to drvo i jako, jako ga zagrebi.

Vidio sam ti ljubav na licu,

Izgleda da se mijenjaš u drugi lik.

Naslućujem plavu krilatu pticu!?

Već je proletila uz  glavu, tik.

Promjeni  nešto večeras, osmjeh makar,

Čini ti se da to je predugačak  put.

Svejedno je da'l  je u  njemu zlato ili bakar,

Svejedno je da'l  je mjesec  srebrn ili žut.

Otkrij  nekog zaboravljenog u sebi,

Počasti ga osmjehom i čuđenjem.

Zašto ga prepoznao i u sebi, ne bi,

Zašto ga ne bi probudio buđenjem.

Nemoj nikad stati dok ne iscuri sat,

I kad kažu da prošlo je, ne vjeruj-lažu!

I kad nešto zalupa, to nije koraka bat,

To što čuješ je srce, tako  kažu.

Promjeni  nešto večeras...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi  svjetlo sa nebesa,

Poprskano sa million  kapi kiše.

U sjećanje navireš  kao grofica, kontesa,

Za san sam vezan i ne bježim  više.

Kosa ti crvenom  pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo sa vijeđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako  ponovo sletiš mi na čelo,

Predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Sve tvoje čisto popiću iz blata.

Moja te ruka ko grana drži…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

---