Noć iz koje je pobegao san

Iz sećanja izranjaju neki likovi,
Puni brige u prekornom pogledu.

Ljubav i naklonost su isceđene.
Sreća se prosula pred nogama,
Ali nema nikog da je prepozna.

Uvredljiva reč se ogrešila o ponos.
U mirnim očima narasta sramota.

U nestvarno bliskom vremenu,
Dobijam sebe za iskrenog druga.

Sve što je bilo, kao da nikad nije.
Detinjstvo grize bačenu udicu.

Slike i glasovi poznatih, zaboravljenih,
Plivaju jakom maticom, uzvodno.
Noći bez sna začuđuju snagom.

Svest se zaklanja iza nabujale duše.
Iz zamračenog bola izlazi nemir.

Mučenje je završna faza kroz koju,
Istina oblači čistu uniformu straha.

Odzvanjaju glasovi bez gospodara.

Telo i misli se hrvu u vrtlogu,
Dok iznenađeni okovi pucaju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Udavljenog ponosa

Nismo htjeli da vidimo,
Okretali smo u stranu glave.
Zato se danas jako stidimo,
Kraj grobova,ispod trave.

Nismo znali jer nismo htjeli!
Koliko oštrih pitanja nas reže?!
Jutros smo kao kreč bijeli,
Jer budne noći u svitanja biježe.

Pred Bogom stojimo pokunjeno,
Prezreni cvilimo udavljenog ponosa.
Pogled u vrhove cipela, zbunjeno,
Ne dopire dalje od vlastitog nosa.

Hajde! Pokaži na zlo što raste!
Pokaži ga ispruženom rukom!
Učini kraj te trule, bolesne kaste!

Crnu ovcu zamjeni bijelim vukom!

Pred Bogom stojimo pokunjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ništa to nije

Ništa to nije.
Ne boli me udarac,
Zadat lijevom rukom.
Da si me udarila desnom,
To bi već bilo gadno.

Ništa to nije.
Vjerujem da si sama,
Dok čekaš sunce,
Koje nikako da se pojavi,
Iznad tog krova, preko puta.

Ništa to nije,
Tako ti svi kažu,
Čekajući da vide,
Tvoj izraz lica,
Kad shvatiš gdje si.

Ništa to nije,
Jer sve crte su poznate,
Na licima onih koji ćute,
Govoreći mnogo toga,
Što se skupilo na jeziku.

Nije to ništa.
Samo malo boli,

Tvoj udarac lijevom rukom,
Dok desnu čuvaš,
Za završni udarac,

Direktno u korjen,
Već slomljenog ponosa.

Ništa to nije...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović