Kraljica magle

Ostaci septembra 

Padaju u krpama

Kao mnogo 

Izgovorenih laži

Kraljica magle

Hoda kroz jesen

Na horizontu 

Se ogledaju vrhovi

Beličastim sjajem 

Slute zimu

U zubima 

Nosim zalogaj

Sunca

Jezik držim 

Sakriven

Duboko u suvom 

Grlu

Privlačiš se polako

Nevidljiva i nema

Tragovi svetla

Nestaju u mraku

Verujem da znaš

Otvoriti vrata

U koja si odavno

Zakucala hrpu

 Eksera

Prozor sluti

 Kišu

Ne prilazi

Nastavi  tamo

Gde još uvek

Postoji razlog

Da se privlačiš

 Polako

Pipajući u mrklom

 Mraku...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi mraka

Licem u lice

Laž na laž

Utopljena u uvredu

Mašem slamkom spasa

Dok jezik palaca

Preko otrovnih zuba

Nema imena u tom jeziku

Samo teški ljudi

U teška vremena

Stranci sami sebi

Crni u mraku

Krupni kao kiša

Na prozoru

Stojeći uza zid

Stružem leđima

Ostatke kreča sa tuge

Žalosna napetost

Se razliva do poda

Putevi mraka

Imaju jednu traku

Parče hleba je

Na ispitu grubosti

Vapaj za skloništem

Ispod dugačkog stola

Živi bespomoćna dosada

Žena u crnom

Prelazi ulicu

Ponoć se odlepila

Kao etiketa sa flaše

Dobro ohlađenog vina

Neka ptica je panično

Zamahnula nevidljivim krilima

Kazaljke su spale 

Iz razbijenog sata

Vidiš li ovaj svet

Besmislene tame

Crno je ponovo u modi

Pred gomilom je provalija

Histeričan smeh

Tone lagano u ponor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Jezik iza zuba

To je bilo davno

Neka priča od juče

Kada je jesen 

Puštala mamce

Prskajući oči

Umirućim bojama

Ćutao sam

Sa obešenom slikom

Dok se zid

Pravio nevešt

Tiho se prikradao mrak

Osvajajući poslednji

Bunker svetlosti

Dan se povlačio 

Kratkih pantalona

Nepoznato uzbuđenje 

Lomi mi nedoumicu

Unezverena gomila misli

Bukti kao na lomači

Jak grč u grudima

Rasušen jezik

Iza zuba

Gluve reči odzvanjaju 

Ispod čekića

Noć se već uveliko

Gizdavo šepuri

Odbijam napade

Tupim oružjem

Svestan neminovnog poraza

Tik iza ponoći

Umorna ptica poleće...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zid

Додај наслов

Na vrhu jezika

Gore li to vatre,
Ili to sijaju nečije oči,
Što kao krupne šljive,
Mirno stoje na licu,
Ne pomjeraju se, gledaju.

Šta je to na vrhu jezika,
Što zapinje pri svakoj riječi?
I stvara žudnju za stvarima,
Koje su i inače nebitne.
Tako satkane ni od čega.

Ako saznaš, javi mi,
Dok nisam skroz izgorio,
Od želje da popravim,
Ono što se ne popravlja,
I samo po sebi ne postoji.

Svakako sam samo,
U prolazu, dok sve stoji,
Zakovano u koru vijekova,
Čekajuci kao i ja, da ih neko,
Prebroji i svrsta u logičan slijed.

Tu gdje  sad jesam,
Zaboden sam kao klin,
Drven i crvotočan,
U nastojanju da skinem,
Sa jezika sve to što ne postoji.

Zakovan u koru vijekova,
Kao klin od crvotočnog postojanja,
Još bez ikakve ideje,
Gdje se nalazi izlaz,
A i gdje bi to izašao i zašto!?

Svakako sam samo u prolazu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otima se pogled

I sada se sjetim,

Tvojih oštrih obrva,

Hoću na jednu da sletim,

Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,

Jezikom lovim te kapi,

Puna su usta tog soka,

A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,

Srećem ga samo na čas.

Oko u glavi duboko leži,

Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,

Ljubim je da nestane,

Puno i dugo, kada se mora,

Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,

Pa mora da se desi dodir. 

Ponekad uštogljen i krut,

Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ispitujem mrak šupljim rogom

Ako se riječ otkine i padne,
Ako iz oka iscuri, sklizne.
Kapnuće kroz noći hladne.
Jezik će vreo da ih lizne!

Riječ je sva od kristala,
Kotrlja se preko kože lica.
Koliko duboko je propala?
Koliko tvrdoglavog kaprica!

Putujem sa milim bogom,
Na račvanjima idem pravo.
Ispitujem mrak šupljim rogom,
Đavolu u lice da kažem zdravo.

Kuda bih u ovo šugavo doba.
Na koji vrh da se pobodem.
Vrijedi li život pišljivog boba,
Kad sa naplatne rampe odem.

Ispitujem mrak šupljim rogom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ništa to nije

Ništa to nije.
Ne boli me udarac,
Zadat lijevom rukom.
Da si me udarila desnom,
To bi već bilo gadno.

Ništa to nije.
Vjerujem da si sama,
Dok čekaš sunce,
Koje nikako da se pojavi,
Iznad tog krova, preko puta.

Ništa to nije,
Tako ti svi kažu,
Čekajući da vide,
Tvoj izraz lica,
Kad shvatiš gdje si.

Ništa to nije,
Jer sve crte su poznate,
Na licima onih koji ćute,
Govoreći mnogo toga,
Što se skupilo na jeziku.

Nije to ništa.
Samo malo boli,

Tvoj udarac lijevom rukom,
Dok desnu čuvaš,
Za završni udarac,

Direktno u korjen,
Već slomljenog ponosa.

Ništa to nije...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Grijesi

Imaš li i jedan razlog za bijeg,

Ili si otišla samo iz čistog hira?

Bilo je sunce ili je padao snijeg,

Nikako od tada da nađem mira.

Znaš li da sa tobom je otišla muka,

Koju je cijedio iz mene đavo?

Ostala je podignuta, crna ruka,

Kojom sam doticao samo plavo.

Bježi sad! Hajde idi, odlazi!

Sa tobom nestaju i moji grijesi.

Tako će i đavo prestati da plazi,

Račvasti jezik izgrižen odnesi.

Kad stigneš tamo gdje ništa ne boli,

Podigni glavu i ispravi ramena.

Pogledaj koliko te sjena voli,

Pogledaj kakva to dođoše vremena.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Jahanje mraka

Koliko puta sam jahao mrak,
Tako ludački, da jutro preblijedi.
Tako brzo, da zastane i zrak,
Koliko puta, ali ništa ne vrijedi.

Na glavu dolijeću crne vrane,
Kljucaju kamenom sazdanu nadu.
Samo kroz rupice sunce da grane,
Na adresi u nepoznatom gradu.

Koliko puta sam ostao bez daha,
Trčrći ko pas za sopstvenim repom.
Koliko puta premro od straha,
Blagu kaznu činio svirepom.

Na oči se navlače teške magle,
Ništa ne vidim, samo malo čujem.
Ne smijem praviti pokrete nagle,
Samo jezik može, njime i psujem!

Koliko puta je čovjek u meni,
Odlučio da učini dobre stvari.
Koliko puta je ostao u sijeni,
Pomiren sa mišlju da polako stari.

Koliko puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi  brzo, kući sam,

Sjedim  i piljim kroz staklo.

Nije mi  u očima baš neki  plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži  tu  ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj  zlom  jeziku,

Pusti  ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi  na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš  danas,  nekad  navrati,

Ako je zaključano, tad  samo  pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem,  zgazi!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Otirač

Dođi brzo, kući sam,

Sjedim i piljim kroz staklo.

Nije mi u očima baš neki plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži tu ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj zlom jeziku,

Pusti ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš danas,nekad navrati,

Ako je zaključano, tad samo pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem, samo gazi!

 Srce je dole...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović