уторак, 27. октобар 2026.
Reči me slede
четвртак, 4. децембар 2025.
Zlatna medalja za ništavilo
Juče, danas, sutra. Mijenjaju se dani po ustaljenom redu.
Imaju svoj punjač sa produžnim kablom.
Već sa dvadeset procenata tjeraju po svome, ne obazirući se na potrebu punjenja do vrha.
Ruku na srce, rijetki su tako napunjeni.
Kada se ipak slože, nastupa žurka od života.
Rasprskavajuća svijetlost oblaže svaki tren, dok se časovi pretvaraju u fascinantne slike raspomamljenih boja.
Kuda sa tim danima? Šta sa tim satima?
Vrijedi se prepustiti tim kanalima neizdrživog i nezadrživog, ispuštajući iz sebe sve vaistinu nakupljeno.
Teškom mukom skupljeno na gomilu, duboko prodiru ugašeni pogledi.
Pohlepa struji kroz visoke dimnjake.
Svijet se ubrzano širi u velikom balonu, čiji su dijelovi izlizani, prijeteći da pukne.
Kao ogroman Cepelin, kojeg usisa orbita ili neka crna rupa.
Bijeg od stvarnosti.
Okretanje glave.
Zabijanje u pijesak.
To su usavršene olimpijske discipline.
Zlatna medalja za ništavilo...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
уторак, 23. септембар 2025.
Davim tebe u sebi
Davim tebe u sebi
Prateći dan kraju
Popodne već izmiče
Dok kiša plače
Ranjenim kapima
Po užeglom putu
Nije ovo svet koji želim
Niti je dan ispunjen vremenom
Davim te u sebi
Da ne bi vrisnuo
Da ne bi jauk pljuštao
I probio kanale
Zatvorene gomilom straha
Zatrpanog ispod lažne hrabrosti
Rukama negovanih mukama
Davim te u sebi
U ovoj mojoj glavi
Sastavljam komade
Rasutog ega
Psujući mu svašta
Dok on ćuti
Dok se ljuti
Išao sam tamo-vamo
Od nemila do nedraga
Gubio osmeh samo
Vukao za rep vraga
Već je istekao dan
Suton ga negdje vodi
Da se u mraku noć rodi
Da udavi u sebi san...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
четвртак, 18. фебруар 2021.
Pocepan rukav
недеља, 19. јул 2020.
Na granici noći
Gledajući namršteni oblak,
Napolju dan i dalje jede svoju djecu...
четвртак, 26. март 2020.
Dodir kao oprost
Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.
Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!
Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.
Branislav Makljenović
недеља, 22. март 2020.
Raskopčaj i skini
Raskopčaj i skini laži,
Odbaci ih kao stari mantil.
Onda ih istinom malo ublaži,
Probaj, neka to bude tvoj stil.
Onda veselo pruži nekom ruku,
Neka ta ruka i tvoju pomazi.
Odbaci je na laticu cveta.
Potom se nasmeši drugu,
I zagrli ga kao da je planeta.
Zavitlaj direktno vetru u lice.
Kad osetiš da ti zastaje dah,
Odmah pobacaj kučine i trice.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
среда, 13. новембар 2019.
Vrijeme
Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na nekoliko stanica.
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!
петак, 2. август 2019.
Slušam te, gledam i upijam
Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!
Branislav Makljenović










