Приказивање постова са ознаком muka. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком muka. Прикажи све постове

уторак, 27. октобар 2026.

Reči me slede





Ja sam mrtav, čuješ zvuke pakla?
Lomi me sunovrat, skrivene staze.
Ništa ti nisi u meni još dotakla.
Nogama mojim još armije gaze.
Zabijen u obrvu, malo se cedim,
Hodam linijom, što iznad je muke.
Sa trepavice kapljem, suzu sledim,
Zapaljenu vatru, uzimam u ruke.
Reči me slede, grebu mi rame.
Noćima te davim, prokleto želim.
U predvorje pakla reči me mame,
Iz loše priče u još goru se selim.
Reči mi grebu rame...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 4. децембар 2025.

Zlatna medalja za ništavilo




Juče, danas, sutra. Mijenjaju se dani po ustaljenom redu.

Imaju svoj punjač sa produžnim kablom.

Već sa dvadeset procenata tjeraju po svome, ne obazirući se na potrebu punjenja do vrha.

Ruku na srce, rijetki su tako napunjeni.

Kada se ipak slože, nastupa žurka od života.

Rasprskavajuća svijetlost oblaže svaki tren, dok se časovi pretvaraju u fascinantne slike raspomamljenih boja.

Kuda sa tim danima? Šta sa tim satima?

Vrijedi se prepustiti tim kanalima neizdrživog i nezadrživog, ispuštajući iz sebe sve vaistinu nakupljeno.

Teškom mukom skupljeno na gomilu, duboko prodiru ugašeni pogledi.

Pohlepa struji kroz visoke dimnjake.

Svijet se ubrzano širi u velikom balonu, čiji su dijelovi izlizani, prijeteći da pukne.

Kao ogroman Cepelin, kojeg usisa orbita ili neka crna rupa.

Bijeg od stvarnosti.

Okretanje glave.

Zabijanje u pijesak.

To su usavršene olimpijske discipline.

Zlatna medalja za ništavilo...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


уторак, 23. септембар 2025.

Davim tebe u sebi






Davim tebe u sebi

Prateći dan kraju


Popodne već izmiče

Dok kiša plače

Ranjenim kapima

Po užeglom putu


Nije ovo svet koji želim

Niti je dan ispunjen vremenom


Davim te u sebi

Da ne bi vrisnuo


Da ne bi jauk pljuštao

I probio kanale

Zatvorene gomilom straha

Zatrpanog ispod lažne hrabrosti


Rukama negovanih mukama

Davim te u sebi


U ovoj mojoj glavi

Sastavljam komade

Rasutog ega

Psujući mu svašta


Dok on ćuti

Dok se ljuti


Išao sam tamo-vamo

Od nemila do nedraga


Gubio osmeh samo

Vukao za rep vraga


Već je istekao dan

Suton ga negdje vodi


Da se u mraku noć rodi

Da udavi u sebi  san...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

четвртак, 18. фебруар 2021.

Pocepan rukav

 






Kroz ovaj dan otiču vekovi,

Ovog dana...kao da si nestala.

Na stablima su duboki zarezi,

Tvojim noktima duboko urezani.
Cela šuma već miriše na tebe.

Tragam za tobom kao lovački pas.

Naizgled, želim da te stignem

I uhvatim zubima za pocepan rukav.

Osećaš li kako krv bubri?

Čuješ li kako puca led?

Vidiš li gašenje svetlosti?

Čuješ li senku dok nestaje?

Nešto mi govori da si još lepa,

Ali radije bih da te čujem.

Jutros mi je muka od svega.

Valjda me i ova kiša ubija.

Neka te, neka si još lepa.

Prija mi ta slika dok tamni.

Oko ne doseže dovoljno daleko.

Infekcija je uzela previše maha.

Nešto mi govori...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


недеља, 19. јул 2020.

Na granici noći







Jutro uskače u dan,
Gledajući namršteni oblak,
Neizmjerno težak od kišnog jezera,
Nakupljenog negdje po beskraju,
Nebeskog svoda, hladnog i besćutnog.

Svaki novi dan bi bio samo riječ,
Da nije snova, te inicijalne kapisle života.
Snovi pretopljeni u vječnost,
Vječnost stopljena sa trenutkom.
Trenutak ubrizgan u život.
A život, rijeka sadašnjeg trena.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu,
Neposlušnike vječitih pravila igre,
Igre ustoličene svakim rađanjem,
Svakim prihvatanjem karata,
Podjeljenih iz obilježenog špila,
Igre od koje je mnogima odavno muka,
Ali nemaju lijeka, osim duboke kese za povraćanje.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 26. март 2020.

Dodir kao oprost




Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!


Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?

Srušeno je sve, razbacano svuda.
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.

Tvoje noći su šture...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

недеља, 22. март 2020.

Raskopčaj i skini




Raskopčaj i skini laži,
Odbaci ih kao stari mantil.
Onda ih istinom 
malo ublaži,
Probaj, neka to bude tvoj stil.

Raskopčaj i skini muku,
Baci je na pod, đonom je zgazi!
Onda veselo pruži nekom ruku,
Neka ta ruka i tvoju pomazi.


Raskopčaj i skini tugu,
Odbaci je na laticu cveta.
Potom se nasmeši drugu,
I zagrli ga kao da je planeta.

Raskopčaj i skini sve u mah,
Zavitlaj direktno vetru u lice.
Kad osetiš da ti zastaje dah,
Odmah pobacaj kučine i trice.

Raskopčaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 13. новембар 2019.

Vrijeme




Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.
Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.
Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?
I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?
I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.
Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.
Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?
Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!
Samo počni...

петак, 2. август 2019.

Slušam te, gledam i upijam



Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.
Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.
Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.
Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.
Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.
Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.
Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.
Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.
Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.
Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.
Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!
Slušam te, gledam i upijam...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 15. јун 2017.

Grijesi





Imaš li i jedan razlog za bijeg,

Ili si otišla samo iz čistog hira?

Bilo je sunce ili je padao snijeg,

Nikako od tada da nađem mira.



Znaš li da sa tobom je otišla muka,

Koju je cijedio iz mene đavo?

Ostala je podignuta, crna ruka,

Kojom sam doticao samo plavo.



Bježi sad! Hajde idi, odlazi!

Sa tobom nestaju i moji grijesi.

Tako će i đavo prestati da plazi,

Račvasti jezik izgrižen odnesi.



Kad stigneš tamo gdje ništa ne boli,

Podigni glavu i ispravi ramena.

Pogledaj koliko te sjena voli,

Pogledaj kakva to dođoše vremena.



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović




среда, 20. април 2016.

Raskopčaj





Raskopčaj i skini laži,
Odbaci ih kao stari mantil.
Onda ih malo istinom ublaži,
Probaj! Neka to bude tvoj stil.

Raskopčaj i skini muku,
Baci je na pod, đonom je zgazi!
Onda veselo, pruži nekom ruku,
Neka ta ruka tvoju pomazi.

Raskopčaj i skini tugu,
Odbaci je na granu lipe.
Potom se nasmiješi drugu,
I zagrli ga kao pipcima sipe.

Raskopčaj i skini sa svega prah,
Pusti ga neka ide  vjetru u lice.
Osjećam da stao mi je dah,
Dok otpadaju laži, kučine i trice.

Raskopčaj..

Dopisnik iz Džepova  Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 19. април 2016.

Grubo cvijeće




Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca  bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni  je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Hraneći  nadu, dok snovi se ruše!?

Glasno  te zovem, tiho me imaš,
Ritam se kao virus zabio u  kukove .
Prestani da me, kao  klavir štimaš!
Odoh sa vjetrom da dozivam vukove.

Mekana stopala gaze grubo cvijeće…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović