Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Jesmo li to mi

Kako smo to stigli ovdje?
Šta tražimo, koga čekamo?
Ko je to u nama što traži odgovore?
Jesmo li to mi u nama?

Dok se svijet proteže u beskraj,
Ima li smisla otimati trenutak?
Koliko traje osećaj bespomoćnosti,
Kad si ukopan u mjestu?

Nigdje ne odlazimo, ali smo odsutni,
Na stalnom putovanju kroz samog sebe.
Uzalud tražeći sve što je već nađeno,
Zbunjeni slutnjom o vječitom zaboravu.

Iluzija o vlastitoj postojanosti,
Rasplinjava se pred nijemim svjedocima.
Praveći paučinu od ostataka istine,
Koja bi izdržala i teže prepreke od to malo laži...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Na granici noći

Jutro uskače u dan,
Gledajući namršteni oblak,

Neizmjerno težak od kišnog jezera,

Nakupljenog negdje po beskraju,

Nebeskog svoda, hladnog i besćutnog.

Svaki novi dan bi bio samo riječ,

Da nije snova, te inicijalne kapisle života.

Snovi pretopljeni u vječnost,

Vječnost stopljena sa trenutkom.

Trenutak ubrizgan u život.

A život, rijeka sadašnjeg trena.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu,

Neposlušnike vječitih pravila igre,

Igre ustoličene svakim rađanjem,

Svakim prihvatanjem karata,

Podjeljenih iz obilježenog špila,

Igre od koje je mnogima odavno muka,

Ali nemaju lijeka, osim duboke kese za povraćanje.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prihvati dan

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Momenti

Momenti, da,
život je niz trenutaka,
pusti ih neka prolaze.

Molim te, 
ne zatvaraj oči,
brine me tvoj strah,

Jer ja nemam hrabrosti
da se bojim.
Momenti, da, 
živim samo u njima.

Nesposoban sam da uđem
u dane i godine.

Usijani kamen
sa opustjelih trgova,
peče turoban izraz lica,
praveći vrisak neizbježnim.

Momenti, da,
ledene kapi sa krovova.

Neispunjena obećanja
samom sebi.
Vještačke obrve
iznad ugaslog pogleda.

Vrijeme je da ovaj trenutak
samo pustim...

Dopisnik iz Džepova Sova:
Branislav Makljenović:

Tuga se lijepi po licu

Додајте натпис

Nije ovo priča o propasti,

Samo riječ, dvije uz vatru.

I žar koji će u oko pasti,

U glavi koju hoće da satru.

Ovih dana crna se boja nosi,

To daje ozbiljan izgled ljudima

Ovdje se svjetlo sa tamom kosi,

Ovdje su svi  proglašeni ludima.

Ne mogu sakriti od sebe riječi,

Tuga se sama lijepi po licu.

Ni jedan lijek više me ne liječi,

Samo još vrana liči na pticu.

Ovo je priča o jednom trenutku,

U kojem strah uz sunovrat stiže.

O jednom malom,sačuvanom kutku,

Koji je nadomak, sve bliže i bliže.

Tuga se lijepi po licu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović