Приказивање постова са ознаком žar. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком žar. Прикажи све постове

понедељак, 8. јун 2020.

Retka ptica



Sletela si kao retka ptica,
Na sedište osamdeset trojke.
Osmehom se razvukla magična žica,
Koju si preskočila iz kruga dvojke.

Martovsko podne u tebi još sanja,
Razbuđuješ se dosadnim zevom.
Sa stanične ograde vrabac ti se klanja,
Neka žena te odguruje s gnevom.

Sva si stala u jedan opčinjen pogled,
Duga smeđa kosa sakrila ti oko.
Farmerke nogama daju vitak sled,
A bela košulja grudi raskopčava duboko.

Umesto vrapca, začu se kočnica poj,
Inercija te približi kao praznik na dar.
Obrve su krotile trepavica roj,
Ispod kojih se probijao potmuli žar.

Usne se razdvojiše u brzi pokret,
I nateraše još jedno oko da sine.
Gledao sam ukočeno, kao proklet,
Da li će ta gornja moju da mine.

Uz Mekenzijevu stenje osamdest tri,
Kraj vrata si nogom, spremna da siđeš.
Optužila si pogledom i sunce što vri,
I nebo, koje ti ne da da mu priđeš.

Kroz musavo staklo pratim ti korak,
U skladu su noge sa pokretom glave.
Na usnama mi, nekako, ukus gorak,
Sa tvojim crnim, odoše i moje plave.

Stala si u jedan opčinjen pogled...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 20. новембар 2018.

Tuga se lijepi po licu

Додајте натпис



Nije ovo priča o propasti,

Samo riječ, dvije uz vatru.

I žar koji će u oko pasti,

U glavi koju hoće da satru.


Ovih dana crna se boja nosi,

To daje ozbiljan izgled ljudima

Ovdje se svjetlo sa tamom kosi,

Ovdje su svi  proglašeni ludima.


Ne mogu sakriti od sebe riječi,

Tuga se sama lijepi po licu.

Ni jedan lijek više me ne liječi,

Samo još vrana liči na pticu.


Ovo je priča o jednom trenutku,

U kojem strah uz sunovrat stiže.

O jednom malom,sačuvanom kutku,

Koji je nadomak, sve bliže i bliže.


Tuga se lijepi po licu...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

недеља, 31. јул 2016.

Na uglu ulice


Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,

Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još po nekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović