Tragovi zuba

Ispijena lica

Brišu prašinu

Sa jeftinih izloga

Gomila gazi

Ugaženi asfalt

Spuštenih noseva

Sa večitim uzdahom

U potrazi za pljuvačkom

Pljujući to malo života

Sve dok ne saznaju

Da dolazi vreme 

Potpune prolaznosti

Ko je kriv za tragove zuba

Na dršci revolvera

Strah od smrti

Smrdi iz cevi

Na stolu još tri metka

Uredno složena

Dok utrobu kida

Nadolazeće svitanje

I svetlost koju zabada

Direktno u slepočnice

Hirurški precizno

Ne nišaneći

Stavljam slane obloge

Na zaoštrene snove

Gledajući kamen spoticanja

Kako se kotrlja

Bačen ljutitom rukom

Prstima koji bride

Od predugog ustezanja

Nije to u redu

Ne, ne

Nije u redu

Voda za kafu vri

Metak je u cevi

Strah se lepi po zidu

Nije u redu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zid od hladnog kamena

 

Neko me gađa kamenjem!

Neko me udara trnatom riječi.

Niko o meni ne zna ništa.

Niko od mene još ne bježi.

Još volim svoj mali život.

Mnogi mi ga kidaju kandžama.

Ne razumiju ga ogoljenog.

Od hladnog kamena me zidaju!

Još volim samo život,

Razgrađujem u sebi obor za krvoločne zvijeri!

Sve su se razbježale po ukletim šumama,

Odnijevši među zubima debele užase!

Naviru pitanja, narasta ilizija kao cepelin!

Sa očiju umivam debeli sloj tame.

Koraci tjeraju noge u saplitanje,

Ispod razjarenog stampeda, zgažen sam prvi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Blago smirujuće stanje

 

Otrovne misli mi se vrte po glavi,

Zagađene gnusnom materijom uma.

Iz crnog, malo šta je ostalo da se plavi,

Na kraju puta, samo se pojavljuje šuma.

Sjedoh na kamen dok potok žubori,

To je jedno blago, smirujuće stanje.

Nešto mi priroda u uho govori,

Kako do ljepote, kad je trnovito granje.

U blizini začuh topot nogu,

Jedna srna protrča kroz zrak sunca.

Osjetih kako sam vrlo blizu bogu,

Ili to iz mene neprimjerenost bunca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putujem beznačajan i siv

Putujem beznačajan i siv.
Pod kamen šapućući,
Bezbroj neizgovorenih riječi.

I sanjam kako krv otiče.
Starim i bijelim putevima,
Koji vode u centar grijeha,
U bestidnu radost opake zbilje.
U ljepotu prirode,  u taj nježan džep,
Nježniji od kože na stomaku,
Tek izrasle riđodlake keruše.

Putujem putevima obraslim,
U ljubav prema zemlji,
Stazama lakim, suludim i bolnim.
Hodam sav mokar i izmučen,
Mlatarajući rukama po vazduhu.

Hodam, jer ne znam drugo,
Gonim sam sebe u neprekidni niz,
Puke i debele neizvjesnosti.

Hodam jer mogu usput i da sanjam,
A sanjam svašta dok hodam,
Dok noge ne posustanu,

Na tom putu koji me uči blagosti,
Na putu koji me hrani mirnoćom,
Na tom putu na kojem zasviram i zaborav.

Hodam preko uvelog lišća,
Preko uvelog rađanja novog dana.
Preko svjetlosti i mraka.

Ispod zvijezda što mahnito opadaju,
Sa tamnog i teškog nebeskog svoda.

Dugim ekserima prikucanog u ništa.

Hodam, dok zvuk zvona,
Lomi precizno nanizane riječi.
Blijed kao pred voštanicom,
Onom pripaljenom prije svih vijekova,
Onom nikada, nedogorjelom... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Snovi se vuku po dnu

Lijepa si kao lincura kraj kamena,
Nezaštićena i potpuno mrka, divlja.
Sa linije tvog lijevog, krhkog, ramena,
Iskra gladnog oka postaje sve življa.

Čuješ li noć, kako odzvanja prazna?
Vjerujem da nisi u dubokom snu?
U tebi se trvu vjerovanja razna, jer
Snovi se vuku ko olovo po riječnom dnu.

Tu sam ja, samo zagrebi ispod kože.
Iz sumnjivog sklada pružam ti ruke.
Ovu predstavu gledaš iz udobne lože,
Neko od glumaca je bačen na muke!

Dotakoh ti kosu, a miris me ujeda!
Na letećem ćilimu smo jedina posada.
Bilo  koji zvuk za uho je uvreda,
Sve ovozemaljsko odjednom je dosada.

Letimo na granici sa nebeskom plavom,
Odnekud, vodopad se čuje hukom.
Pod suncem mlataram polupraznom glavom,
U san propadam sa beskrajnom mukom.

Sve ovozemaljsko odjednom je dosada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Momenti

Momenti, da,
život je niz trenutaka,
pusti ih neka prolaze.

Molim te, 
ne zatvaraj oči,
brine me tvoj strah,

Jer ja nemam hrabrosti
da se bojim.
Momenti, da, 
živim samo u njima.

Nesposoban sam da uđem
u dane i godine.

Usijani kamen
sa opustjelih trgova,
peče turoban izraz lica,
praveći vrisak neizbježnim.

Momenti, da,
ledene kapi sa krovova.

Neispunjena obećanja
samom sebi.
Vještačke obrve
iznad ugaslog pogleda.

Vrijeme je da ovaj trenutak
samo pustim...

Dopisnik iz Džepova Sova:
Branislav Makljenović:

Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš visoko trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još ponekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pogled

Nosim pogled preko ramena,

Dok visi tako, briše prašinu.

Tvoje lice je kao od kamena,

Mjerim udaljenost u pogrešnom aršinu.

Jedan okret i već si tu,

Lijepa kao suza kad teče.

Pomislim, da li si u snu?

Ili se to, lagano, spušta veče?

Bojim se okrenuti  dvaput,

Ne mogu podnijeti duplo ljepšu!

Morao bih biti užasno ljut,

Pa ne dozvoliti da te u meni  klešu.

Zato nosim pogled preko leđa,

I dok curi niz kožu, boli!

Kad se ukrsti sa tvojim, vrijeđa,

Ranu je neko otvorio, Bože, ko li?

Za mnom se vuku sjene, ko zmije,

Jedna  kao crna Mamba skače.

Sretan je onaj ko ih ugledao nije,

Moj pogled ne može da te preskače.

Na  Orlu  ili Zmiji, svejedno,

Pod  pogledom, nekako, uvjek  tu si.

Ipak  se osjećam sramotno i bijedno,

Dok niz leđa mi hodaju tvoji dusi.

Kao  duh ili opipljiva, stvarna,

Tvoj lik mi prašnjavom  oku prija.

Mada je slika izvitoperena, kvarna,

U pogledu  mi tvoj osmjeh  još uvjek sija.

Nosim pogled preko leđa...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović

Ona

Kao san, samo titra, obuzima ,

Kosa joj pada niz ramena

Na prepad dolazi i uzima,

I ono skriveno ispod kamena.

Dodir joj je surovo nježan,

Od takvog oružja nema odbrane.

Pogled vreline, a ledeno sniježan,

Tijelo je upucano, a nema rane,.

Kao magla, mekano oblaže oko,

Kroz vene dolazi ta anestezija.

Polako toneš skroz duboko,

U zjenicama ti samo osmjeh sija.

Kao san, titra…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović

Kraljica Zima

Guramo se kroz sive ulice,
Češemo ramenom trošne fasade.
Niko nikoga ne gleda u lice,
Nikoga briga, šta drugi rade.

Kotrljamo kamenje uz stijenu,
Padamo lako sa vrha u ambis.
Okrenuti naprijed, gledamo sijenu,
Na podijumu propasti, zovu na bis.

Vučemo se kao prebijena noga,
Neosjetna na bol, bez mišića.
U glavama crno, kao u sred roga,
U ustima zadah od poslednjeg pića.

Hladnoća jutru daje snoviđenje,
U daljini stoji drvena straža.
Mraz odbija moguće poređenje,
Kraljica Zima mazi svoga paža.

Guramo, kotrljamo, vučemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još po nekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kiša

Nešto se čuje, kao da rominja?

Niz oluk se slijeva, utvare pravi.

Na  krovu  vodeno kamenje tinja,

U uho silaze u koloni, krilati mravi.

Preko stakla na prozoru se cijedi,

Prašinu razlijeva u  nemiran potok.

Jaka želja sada potpuno blijedi,

Kroz arterije je samo minimalan dotok.

Rovit sam, a ti si puna sna,

Želim da te pitam neka pitanja!

Dodirneš li moja duboka dna,

Dotaknu ću  dan prije svitanja.

Ne pričaj, ništa ne govori, ćuti!

Zagrli samo dah slomljen na ramenu.

Mokar sav bliješti, pramen žuti,

U  porama jednom gluvom kamenu.

Cijedim  se kao  škrt osmjeh,

Kao ostatak besane noći.

U plućima duva kovački mijeh,

Vodeni vrač pokazuje vodene moći.

Digao sam ruke, nemam šta da štitim,

Bože, na  toj rijeci sam pozvani gost.

Moja glad me hrani, ostavlja sitim,

U mojoj duši vlada nezapamćeni post.

Dotaknu ću dan prije svitanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović