Otrovne misli mi se vrte po glavi,
Zagađene gnusnom materijom uma.
Iz crnog, malo šta je ostalo da se plavi,
Na kraju puta, samo se pojavljuje šuma.
Sjedoh na kamen dok potok žubori,
To je jedno blago, smirujuće stanje.
Nešto mi priroda u uho govori,
Kako do ljepote, kad je trnovito granje.
U blizini začuh topot nogu,
Jedna srna protrča kroz zrak sunca.
Osjetih kako sam vrlo blizu bogu,
Ili to iz mene neprimjerenost bunca...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар