Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još po nekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Mjesec blijedi

Već  dugo  trčim kroz vatru,

Bosa  stopala su skroz  pečena.

Trčim i ne dam da me lako satru,

Ne dam, makar bila odsječena!

Već  dugo plivam u zagađenoj  vodi,

U plućima alveole  šište, pucaju.

U  još  jedan  dan,  kojeg  noć  porodi,

Ludaci će ekserima u zid da zakucaju!

Već  dugo letim kroz  smog, dim i maglu,

Dugo me vjetrovi   ignorišu, obilaze.

U glavi krotim misao bijesnu i  naglu,

Gledam  zvijeri  što u ljudima dolaze.

Već dugo sam spržen, zagađen i smrdim,

U očima krv, niz dlanove se znoj cijedi.

Dok  sebe ubjeđujem, lažem  i  tvrdim,

Mjesec  nad  zemljom  nestaje, lagano blijedi.

Već  dugo sam spržen, zagađen i smrdim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

 Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Zamka

Uhvaćen sam u zamku,
Oštro gvožđe steže srce do pucanja.
Već si prešla tu liniju tanku,
Vrata su odškrinuta, uđi bez kucanja.

Ne boli gvožđe nego riječ,
Koju si mi ispljunula u oko.
Od nje sam blijed kao kreč,
Ubila me, zabodena duboko.

U džepu nosim fabriku snova,
Otvorena je i danju i noću.
Staru misao prestiže nova,
U njoj mjehurići sjena klokoću.

Zabola si mi kroz rebra svoj bjes,
Laserski tačno, vrlo precizno.
Iz te tačke kreće zemljotres,
Samo da bih te pogledom okrzno.

Čupam srce, skupa sa gvožđem,
Iz zamke iskačem, gubeći sne.
Ne znam ko sam, ni kud da pođem,
Ni ti me ne poznaješ, zar ne?

U džepu nosim fabriku snova... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ritnuo me dan

Neću da čekam! Upravo se vraćam.

Hodam nekim ulicama, zalutao u kamen.

Letim iznad kukavnih kuća, vazduh plaćam,

U  jednom ćorsokaku  razgorio me plamen.

Mračna si kao i oko ti iz duplje,

Kao dan kad ritne kopitom u tamu.

U mraku ostaje rupa, malo šuplje,

Na njenom kraju pridržavam te samu.

Žena si plave kose, opsjedaš mi um.

Rasuta ti je sva u svjetlucavo zlato.

Dok očima porađaš nebo, biću mu kum,

Hajde sleti na mog vidokruga plato.

Očima porađaš nebo…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Gladne misli

Sad sam bio u polju zlata, raži,

Malo je vlažno, noge mi hladne.

Samo tvoje lice u sjećanju važi,

Samo su mi misli tebe još gladne.

Izlazim, rosa se cijedi po cesti.

Brišem osmjeh o gustu travu.

Teško da ćemo se opet sresti,

Da li sam se ogriješio o tebe plavu!?

U  obrvi  sjedim namrgođen, crn,

Nemam ništa sa ovim svijetom.

Dok iz oka vadim duboko zabijen  trn,

Srastam sa zemljom, ovom planetom.

 Brišem osmjeh o gustu travu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Kiša

Nešto se čuje, kao da rominja?

Niz oluk se slijeva, utvare pravi.

Na  krovu  vodeno kamenje tinja,

U uho silaze u koloni, krilati mravi.

Preko stakla na prozoru se cijedi,

Prašinu razlijeva u  nemiran potok.

Jaka želja sada potpuno blijedi,

Kroz arterije je samo minimalan dotok.

Rovit sam, a ti si puna sna,

Želim da te pitam neka pitanja!

Dodirneš li moja duboka dna,

Dotaknu ću  dan prije svitanja.

Ne pričaj, ništa ne govori, ćuti!

Zagrli samo dah slomljen na ramenu.

Mokar sav bliješti, pramen žuti,

U  porama jednom gluvom kamenu.

Cijedim  se kao  škrt osmjeh,

Kao ostatak besane noći.

U plućima duva kovački mijeh,

Vodeni vrač pokazuje vodene moći.

Digao sam ruke, nemam šta da štitim,

Bože, na  toj rijeci sam pozvani gost.

Moja glad me hrani, ostavlja sitim,

U mojoj duši vlada nezapamćeni post.

Dotaknu ću dan prije svitanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Vino

Vino je crno, na dnu čaše,
Rasipno ga u sebe točim.
Ludujem dok đavo me jaše,
Dodajem gas, jurim, ne kočim.

Vino se cijedi, šećerom slini,
Vidi ga, kako jarca izigrava!?
Na mostu, kao na maloj bini,
Oko mene još đavo obigrava.

Vino gleda u dušu, jadnu, praznu,
Vidi i ovaj svijet, lošeg zdanja.
Iscrpljen i slomljen, čeka kaznu,
Čovjek što cvili i traži opravdanja!

Vino je crnom obojilo jezik,
Duša se odavno davi u toj boji.
Naprslo ogledalo sakuplja lik,
Od ovih slupanih, ja sam...koji?

Vidi ovaj svijet...

Dopisnik iz Džepova  Snova:
Branislav Makljenović

Ljubav na licu

Ako želiš da se sjećaš ovog dana,

Moraćeš da mjenjaš nešto u sebi.

Ako želiš da ne pukne ispod tebe grana,

Zagrli to drvo i jako, jako ga zagrebi.

Vidio sam ti ljubav na licu,

Izgleda da se mijenjaš u drugi lik.

Naslućujem plavu krilatu pticu!?

Već je proletila uz  glavu, tik.

Promjeni  nešto večeras, osmjeh makar,

Čini ti se da to je predugačak  put.

Svejedno je da'l  je u  njemu zlato ili bakar,

Svejedno je da'l  je mjesec  srebrn ili žut.

Otkrij  nekog zaboravljenog u sebi,

Počasti ga osmjehom i čuđenjem.

Zašto ga prepoznao i u sebi, ne bi,

Zašto ga ne bi probudio buđenjem.

Nemoj nikad stati dok ne iscuri sat,

I kad kažu da prošlo je, ne vjeruj-lažu!

I kad nešto zalupa, to nije koraka bat,

To što čuješ je srce, tako  kažu.

Promjeni  nešto večeras...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gordost

Čovječe mali si, zrno prašine,

Probudi se, dok još ima vremena.

Ako te oluja po glavi ošine,

Ostaćeš bez izumirućeg  plemena.

Osjetićeš  bijes  ove planete,

Možda te za to nije briga.

Iz nje će da lete rakete,

Njena utroba će da ih riga.

Prigni  glavu malo prema dole,

Obriši  gordost iz halapljivog oka.

Rane će sigurno manje da bole,

Kad krenu udarci  sprijeda i sa boka!

U svjetu  smo  razularenog  krda,

Neizbježan je stampedo, sudar rogova.

Nešto se ubrzano pomalja  iza brda,

Da li se to survava bijes bogova!?

Prigni  glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi  svjetlo sa nebesa,

Poprskano sa million  kapi kiše.

U sjećanje navireš  kao grofica, kontesa,

Za san sam vezan i ne bježim  više.

Kosa ti crvenom  pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo sa vijeđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako  ponovo sletiš mi na čelo,

Predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Sve tvoje čisto popiću iz blata.

Moja te ruka ko grana drži…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

---

Griva

Kosa ti  se  rasula u grivu,

U kovrdžavu gomilu, tako meku.

Nevino  ispravljaš svoju krivu,

I puštaš dane da neumitno teku.

Hajde, poigraj se i poniri suze,

Neka  blijesak iskrama trpi.

Uzdah mi upravo  iz duše uze,

Sva je pocjepana, ko da je krpi!?

Bijes izlazi kroz rupe,pore.

Pomislih, da li se tako može?

Sunce se smješi, moglo je i gore!

Gledam te iz rezervisane lože.

Kosa ti se rasula…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović