Stranac suženih očiju

Stigao je voz

Svi su već izašli

Stanica je besćutna

Prljava i hladna

Polako se prazni

Ostao je samo jedan čovek

Stranac suženih očiju

Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 

Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama

Sve je u redu

Ništa ne brinem

Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe

Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja

Sve je u redu

Ništa ne brini

Tamo gde vozim

Nema stanica

Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka

Ljut sam na sebe

Na prljavi zatvor

Na visoke ograde

Bez ijedne kapije

Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu

Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka

Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa

Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom

Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom

Čekajući kraj nepročitane knjige

Iz koje ljubav užurbano odlazi

U starim šupljim cipelama

Bez siluete čoveka

Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Pusto je i prazno

Pusto je  i prazno
Sam sam i hladno je

Prekriven teškom prašinom umora
Beznadežno ispod sivila oblaka
Dan mi je bez kraja i početka

Časovnik lomi kazaljke
Zagušljivo ništa se vrti u krug

Sa rukama u džepovima
Čekam da se pojavi noć

Da se zabijele zavjese na crnom prozoru
Da ružnu priču ukrasim sjenama

Neka neznana lica da prepoznam
Neku dobru vijest da obučem u smjeh

Jedan trenutak da pomnožim sa beskrajem

Nabusito i mrko zabijam pogled
U jednu jedinu tačku na ogoljenom zidu

Opčinjen i težak, oči u oči sa dvoličnošću
Umrtvljen i dovoljan samom sebi
Češem se grubim, okorjelim lažima

Pusto je i prazno... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Put u prazno

Putujem direktno u prazno
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne  šupljine

Nemoj mi pobjeći u nebo
Gore je ogromno saće od zvijezda
Neću te prestići svetlosnom godinom
Niti otresti sa ramena zvjezdanu prašinu

Želim da uđem u nevidljivu tvrđavu
I tamo ostavim sav teret iz bisaga
Tijesno stavljenih na iskrivljena leđa
Iz kojih isparava miris usamljenog ostrva

Šetam sa mislima koje se lome na pola
Surove brojke se kotrljaju u padu
Sujeta korača objema nogama
A za leđima joj odzvanja mrak

Zakopčan do grla idem dalje
Blizu sam kuće pune umornih dana
Vidim na prozoru poznato lice
Usko, izbrazdano i stegnuto u krutost

Koračam ka centru, plavom od ćutanja
Govorim sam sa sobom i sa ulicom
Gradeći konačnu verziju uspavanog klovna
Ogrnutog potpuno suvim kišnim mantilom

Koliko mogu da se prepoznam
Kada prođem sebi ispred očiju
Kome je okrenuta oštra strana prizme
Dok se budi um koji ništa ne mari

Zaspaću zauvijek u kolibi od borovine
Ustoličen u pucketavom odbljesku vatre
Iz davno ogaravljenog ognjišta
Čvrsto spojen sa nevidljivim tragom dima

Presamićen na pola, skoro do poda
Čekam neku riječ da se zabode
U polomljenu besprijekorno krivu kičmu
I podupre širom razjapljenu vilicu 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iz šupljeg u prazno

 

Neodoljivo me guši neka tuga
Razdraženost prerasta gorčinu
Sve je ravno i na pločicama fuga
Bljutava otužnost sprema neku psinu

Kako se otresti svog tog mraka
Misli se razlažu lagano i tromo
I kao da je obučena u laž svaka
Da vječitoj istini doda malo promo

Iz šupljeg u prazno, pretačem dan
Šarena laža vječne samoobmane
Strah od smrti otvara duboki bezdan
Koliko je napad jači od odbrane

Sve je glatko na mračnom dnu
Nepomično sjedim u ljepljivom mulju
Sve ludosti ne vidim u oslijepljenom snu
Sve odvratno pluta na ohlađenom ulju

Lice pokriveno grubim rukama
Sjetih se da ne znam koga tražim
Gledam kroz sebe u rijetkim mukama
Naslućujem osmijeh dok đavola dražim... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pogledaj kroz prozor

Pogledaj kroz prozor.

Ulice su duge i mokre.
Nijedan pogled ne dopire
Do njihovog srastanja.

Ako pogledaš gore,
I nebo nije sjajno mjesto.
Tmurni oblaci cijede kišu,
Niz šuplje i zarđale oluke.

Ostaješ ovdje samo ti.
Pogledaj u sebe duboko
I odbaci sve sumnje i stege.
Jer ovo je dan velikog obračuna.

Dan koji ćeš pamtiti,
Po tom blesavom zvuku,
Kišnih kapi koje udaraju,
Neprestani tik, tak, tik, tak.

I sve drugo će otpasti,
Otići gdje mu je i mjesto,
U tamni ćošak zaborava,
Dok ti se glava klati,
U ritmu nekog sanjivog džeza.

Zatečen si u lovu na veštice,
Bez ikakvog oružja, osim zuba,
Naoštrenih na kostima,
Nekih upravo izumrlih životinja,

Još uvijek sa tragovima krvi,
Tople, crvene i mokre,
Kao ta kiša, što odozgo,
Napaja to ludilo,
Teško kao voz, 

na sporednom kolosjeku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Samo jedan griz

Jedna je ruka dotakla lice,

Prstima , samo ovlaš po koži.

Iz oka izvadila čelične žice,

Zapalila vatru koju još uvjek loži.

Jedno je oko pogledalo plavo,

Prosulo se u potpuni tirkiz.

Prošlo mi kroz zjenicu, pravo,

Pojelo me, ostao je samo jedan griz.

Jedna je noga prišla mojoj,

I pripila se butinom tijesno.

Uzavrela je u krvi svojoj,

Upalila je i moju bijesno.

Jedna je glava klonula sneno,

Između ramena i moje glave.

Od tada nisam snom ni treno,

Od tada je moje misli slave.

Jedna se žena pomolila iz sna,

Uporno doziva moje ime.

Bože, odakle me ona zna?

Da zovem je, nemam čime.

Jedan san se pomalo budi,

Kao kad magla otkrije rijeku.

Jedan čovjek odavno ludi,

Gledajući ženu kao iluziju neku.

Jedan čovjek gleda iza sebe,

Prazno je, ničeg nema tamo.

Mislio je da će vidjeti tebe,

Nestala si, to oboje znamo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Beskrajna poniženost

Pođoh nešto sebi da kažem,
Ali se sjetih da riječi ne vrijede.
Sve bi to stalo i sabilo se,
U jednu nesigurnu rečenicu,
Punu bijesa i nesavladivog,
Osjećaja beskrajne poniženosti.

Zato i dalje ćutim, gledajući prazno,
U ništavilo koje se sliva u jedan ćošak.
Između dva neokrečena zida.
Ništavilo koje se čvrsto drži,
Za izlizane đonove ofucanih cipela, 
Iz kojih smrdi odumiranje pokreta. 

Sve što vrijedi reći, ionako sam, 
Sam sebi davno rekao, ćuteći. 
Pritom se praveći i gluv, 
Ili to stvarno jesam, 
Za sve što svi vole da čuju. 
I za sva ona groblja, 
Što niču pred slijepim očima. 

Zato i dalje ćutim, jer koga je briga, 
Da li je nebo gore ili negdje dole. 
Samo neka je plavo, bar u tuđim očima
Samo neka je tišina, bar u tuđim ušima. 
Samo neka boli nekog drugog. 
Beskrajna poniženost mi je sjenka. 

Zato i dalje ćutim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Prazan prostor

Ruke u praznom prostoru.
Ruke podignute nigdje.
Ruke bez tijela.

Glava u ništavilu.
Glava bez vrata.
Glava bez očiju.

Oči u tmini.
Oči bez glave.
Oči raširenih zjenica.

Dodirnuh te bez ruku.
Pogledah te bez očiju.
Okrenuh glavu bez vrata.

U mraku je samo prazan prostor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Bezumlje

Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,
Kao da oluja se sprema.

Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.

Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.

Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.

Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.

Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Vino

Vino je crno, na dnu čaše,
Rasipno ga u sebe točim.
Ludujem dok đavo me jaše,
Dodajem gas, jurim, ne kočim.

Vino se cijedi, šećerom slini,
Vidi ga, kako jarca izigrava!?
Na mostu, kao na maloj bini,
Oko mene još đavo obigrava.

Vino gleda u dušu, jadnu, praznu,
Vidi i ovaj svijet, lošeg zdanja.
Iscrpljen i slomljen, čeka kaznu,
Čovjek što cvili i traži opravdanja!

Vino je crnom obojilo jezik,
Duša se odavno davi u toj boji.
Naprslo ogledalo sakuplja lik,
Od ovih slupanih, ja sam...koji?

Vidi ovaj svijet...

Dopisnik iz Džepova  Snova:
Branislav Makljenović

Fantazija

Prazna noć odzvanja tišinom,
Osmjehnuta, okreće glavu u zid.
Voz je dohuktao polegnutom šinom,
Vidim li te ili me izdaje dobar vid!?

Zaprijetih oku da se ne igra sa šumom.
Jer iz nje vile preko vilenjaka skaču.
Zabludjeli jednim, makadamskim drumom,
Ispod pazuha, čuda se lome, plaču...

Fantazija se otkida i prolama san.
Jašem konje što vrište grivom.
Moja noć se topi u ušljivi dan.
Rijeka odnosi grijeh, koritnim slivom.

Okreni se i budi dio čuda!
Hajde, raširi krila, svjesno!
Zagrli me jako, na oko luda!
U kanjonu svijesti užasno je tijesno.

Hajde, budi mi dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović