Putujem direktno u prazno
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne šupljine
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne šupljine
Nemoj mi pobjeći u nebo
Gore je ogromno saće od zvijezda
Neću te prestići svetlosnom godinom
Niti otresti sa ramena zvjezdanu prašinu
Želim da uđem u nevidljivu tvrđavu
I tamo ostavim sav teret iz bisaga
Tijesno stavljenih na iskrivljena leđa
Iz kojih isparava miris usamljenog ostrva
Šetam sa mislima koje se lome na pola
Surove brojke se kotrljaju u padu
Sujeta korača objema nogama
A za leđima joj odzvanja mrak
Zakopčan do grla idem dalje
Blizu sam kuće pune umornih dana
Vidim na prozoru poznato lice
Usko, izbrazdano i stegnuto u krutost
Koračam ka centru, plavom od ćutanja
Govorim sam sa sobom i sa ulicom
Gradeći konačnu verziju uspavanog klovna
Ogrnutog potpuno suvim kišnim mantilom
Koliko mogu da se prepoznam
Kada prođem sebi ispred očiju
Kome je okrenuta oštra strana prizme
Dok se budi um koji ništa ne mari
Zaspaću zauvijek u kolibi od borovine
Ustoličen u pucketavom odbljesku vatre
Iz davno ogaravljenog ognjišta
Čvrsto spojen sa nevidljivim tragom dima
Presamićen na pola, skoro do poda
Čekam neku riječ da se zabode
U polomljenu besprijekorno krivu kičmu
I podupre širom razjapljenu vilicu
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар