Pogledaj kroz prozor

Pogledaj kroz prozor.

Ulice su duge i mokre.
Nijedan pogled ne dopire
Do njihovog srastanja.

Ako pogledaš gore,
I nebo nije sjajno mjesto.
Tmurni oblaci cijede kišu,
Niz šuplje i zarđale oluke.

Ostaješ ovdje samo ti.
Pogledaj u sebe duboko
I odbaci sve sumnje i stege.
Jer ovo je dan velikog obračuna.

Dan koji ćeš pamtiti,
Po tom blesavom zvuku,
Kišnih kapi koje udaraju,
Neprestani tik, tak, tik, tak.

I sve drugo će otpasti,
Otići gdje mu je i mjesto,
U tamni ćošak zaborava,
Dok ti se glava klati,
U ritmu nekog sanjivog džeza.

Zatečen si u lovu na veštice,
Bez ikakvog oružja, osim zuba,
Naoštrenih na kostima,
Nekih upravo izumrlih životinja,

Još uvijek sa tragovima krvi,
Tople, crvene i mokre,
Kao ta kiša, što odozgo,
Napaja to ludilo,
Teško kao voz, 

na sporednom kolosjeku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Neki čudan tip

Jedan čudan tip je mnogo sam,
Izgleda bolesno, mada mu nije ništa.
Kaže da nimalo ne voli ljude.
I da je to sasvim u redu.

Jedan čudan tip je pacijent.
Ima sopstvenu ludaru u glavi.
I ponekad iz nje izađe vani.
Da gleda ljude koji ga  gledaju.

Jedan čudan tip ima čudno lice.
Ne tako ružno, koliko zgužvano.
Kao karton više puta savijen
I više puta na brzinu opeglan.

Jedan čudan tip se glasno smijao,
Vraćajući se uvjek istim putem.
Do iznajmljene sobe u potkrovlju,
Hodajući ispod hladnog mjeseca.

Jedan čudan tip je volio drveće.
Smrznuto drveće, žgoljavo i bez lišća.
Malo, krivo i rahitično drveće,
I jednu odbačenu novogodišnju jelku.

Jedan čudan tip se užasavao života,
Samo je ležao i gledao svijet napolju.
Ne dajući da ga drže za  nabrekli vrat,
Ničije tuđe, samo sopstvene ruke.

Jedan vrlo čudan tip... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović