Ulica ironije

U ulici ironije

Uvijek zastanem

I gledam uglove

Zatvorenih vrata

Sa nekom teškom šifrom

Nikad provaljenom

Zaboravljenom

Vrata od stijene

Stijena od lave

Lava od vatre

Ugrožen

Ko zna od koga

Ko zna zašto

Sipmatija

Empatija

U crnoj torbi

Zaglavljenoj

Na nekom aerodromu

Ili autobuskoj stanici

Talentovani kučkin sin

Je nestao bez traga

Dan i noć

Ukradeni pred nosom

Specijalnom obezbeđenju

Debeli slojevi juče

Lijepe se na danas

Stvari će se završiti u subotu

Nedelja nije dan za kraj ...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Juče i danas

Juče je umrlo u ponoć

Jašem ovo danas bez sedla

Otima se, kao da ga rita noć

A meni se u grlu skupila knedla

Danas me tjera na svoju stranu

A ja se držim za taj sjaj

Kao za krila u letu, vranu

Koja krikom doziva maj

Uzvik se iz mog grla čuje

Slavi dan novog rađanja

Ispod mene, jedan oblak tu je

Štiti me od sunčevog gađanja

Letim sa vranom i danom

Običnim nebom, malo plavim

Samo sa jednom, običnom manom

Gore se osjećam ogromnim i malim

Letim u jedan novi dan...

Dopisnik iz Džepova snova:

Branislav Makljenović

Pogledaj kroz prozor

Pogledaj kroz prozor.

Ulice su duge i mokre.
Nijedan pogled ne dopire
Do njihovog srastanja.

Ako pogledaš gore,
I nebo nije sjajno mjesto.
Tmurni oblaci cijede kišu,
Niz šuplje i zarđale oluke.

Ostaješ ovdje samo ti.
Pogledaj u sebe duboko
I odbaci sve sumnje i stege.
Jer ovo je dan velikog obračuna.

Dan koji ćeš pamtiti,
Po tom blesavom zvuku,
Kišnih kapi koje udaraju,
Neprestani tik, tak, tik, tak.

I sve drugo će otpasti,
Otići gdje mu je i mjesto,
U tamni ćošak zaborava,
Dok ti se glava klati,
U ritmu nekog sanjivog džeza.

Zatečen si u lovu na veštice,
Bez ikakvog oružja, osim zuba,
Naoštrenih na kostima,
Nekih upravo izumrlih životinja,

Još uvijek sa tragovima krvi,
Tople, crvene i mokre,
Kao ta kiša, što odozgo,
Napaja to ludilo,
Teško kao voz, 

na sporednom kolosjeku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vrijeme

Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.

Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.

Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?

I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?

I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.

Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.

Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?

Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!

Samo počni...

Iskrivljena prizma

Danas je dan, kad hodam gradom,
I pitam se, kog đavola tražim ovdje.
Prolazim pokislim ulicama, kradom,
Na kraju svake, slijep pogled bdije.

Ne vidim nikog i ništa ne tražim,
Osim malo prostora i svježeg zraka.
Samo hoću žestoku glad da utažim,
Glad što se kezi oštrim zubima mraka.

Tjesno mi je u ovoj sopstvenoj koži,
Pa cijepam sve što je skrojeno po mjeri.
Kidišu  ludaka horde, dok strah se množi,
Sva lica se keze, a pripadaju istoj vjeri.

Bojim se nadolazećeg primitivnog jada,
Što ulazi u krv, direktno kroz vene.
Kako to izbjeći,gdje  pobjeći i kada,
Kud god se okreneš, gad u tebe blene.

Na raskršću vrebaju čelične oči,
Gdje krenuti, dok strah grabi u desno.
Gazim na kočnicu, ali ništa više ne koči,
Sve je popucalo, svuda je užasno tijesno.

Gazim samo, a ne vidim kud hodam,
Prazna ljuštura, zategnute kože.
Na pijaci zalutalih, hoću sve da prodam,
I napokon odem, tamo gdje sve se može.

Ispod kapuljače je glava puna tjeskobe,
Smjenjuje se ravnodušnost i suzdržani bijes.
Kao pred prve nuklearne probe,
Odbrojavam od deset i počinjem ples.

Poznatim korakom grabim u tamu,
Skoro da trčim, kao bez duše.
Tamo gdje se ne vidi, ostavio sam samu,
Ozeblu misao, da svjetovi se ruše.

Još jedan okret, dok muzika svira,
Posmrtni marš sa ispucalim gudalom.
Još ovaj ples, nogama put bira,
Put do savršenstva, popločan budalom.

Jurišam svom snagom, na sve kapije,
Pjevajući pjesmu kojoj ne znam riječi.
Neka se samnom danas i Đavo napije,
Sutra će lično Bog da nas liječi.

Šta je to crno, što iz očiju vreba,
Sujeta, ego, prostor zaražen svijetom?
Tamo gdje idem, još samo korak treba,
Korak što odzvanja ovom planetom.

Danas je dan kad odlazim iz grada,
Očiju uprtih u vrh izlizane čizme.
Ispod kapuljače jedno ništa je sada,
Nastalo iz dijela besmislene prizme.

Šta je to crno, što iz očiju vreba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sutra ću

Sutra ću, ne mogu danas,
Pružiti prste da se prepletu.
Sutra je dan samo za nas,
Dan kad sa pticama smo u letu.

Ne mogu danas, još se budim,
Iz sna punog  krvi i znoja.
Nisam danas sam, malo ludim,
Sutra ćeš za mene biti Troja.

Sutra snažno zamahni,
Ispravi glavu i ošini okom.
Svi su tu, samo odahni,
I pali su gore, negdje visoko.

Ako ti ipak niz lice suza sleti,
Ne briši je, pusti je nek ide.
Polako od trnja vijenac ispleti,
I stavi na glavu, neka svi vide.

Sjedni na klupu kraj jezera bola,
Osjetićeš spokoj na ogrubjeloj koži.
I poznatu temu gitarskog sola,
Kako se u uhu narasta i množi.

Sutra ću, danas nikako neću,
Ne stižem od navale sjete.
Sve mi neki krugovi po očima slijeću,

Eto me kad prođu, kad sutra odlete.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš
Kad ti čekanje bude slatko ko voda.
Na istoj klupi vidjeću da sjediš,
Prepoznajući šifru tajanstvenog koda.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Živjeti san

Danas budi sopstveni fan,

Skuvaj čaj i  gricni čokoladu.

Nastavi da živiš predivan san,

Ne daj ni parče, da ti ukradu.

Sa nekog brda pusti oči,

Pogledom dodaj ljepotu svijetu.

Sa nekog potoka vode natoči,

Desnim klikom konektuj planetu.

Eto ga i sunce. Istok mu se sviđa,

Sviđaš mu se i ti, zrakom te bije.

Dugo te poznaje, često te viđa,

Pozdravlja ženu, koja umije i smije.

Hajde, zakotrljaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jesen me budi

Limitiran

Limitiran sam ,ženo, danas,

Iznad i  ispod su samo riječi.

Ti samo glavom zaniječi,

Neko je bio kriv za nas.

Ograničen sam, ženo, tup,

Sve nestaje iz moje svijesti.

Ali odatle nemam nikakvih vijesti.

Valjda  sam po malo i glup.

Ja sam  ženo, zagrađen u tor,

Njemu pripada moja vrsta.

 Po malo , dok si mi ti čvrsta,

Po malo sam gmižući stvor.

Evo, nokte u rame zabijam,

Rame mi sijeku ozebli  nokti.

 Dok divlja svinja u tebi rokti,

Četvoronoške se u sebe sabijam.

Iz mene ženo, napadaju vuci,

I  sam ih se po malo plašim.

Ne zovi me strancem, nego našim,

Danas me dugim motkama tuci.

Iz mene kad prokulja krv,

Ženo, sve se tad  raspada.

Kome to na pamet pada,

Da jak sam, dok puzim kao crv.

Sve je to daleko ili možda blisko,

U šaci mi je ostao tvoj čuperak.

Gori kao smolom namazan iverak,

Pod tobom tlo, je oprao moj brisko.

 

Puzim kao crv...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi brzo, kući sam,

Sjedim i piljim kroz staklo.

Nije mi u očima baš neki plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži tu ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj zlom jeziku,

Pusti ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš danas,nekad navrati,

Ako je zaključano, tad samo pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem, samo gazi!

 Srce je dole...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Danas

Danas je dan dugačak.

Sirov je, samo mu noć treba.

Privlači ti se kao mačak,

On kao da je pao sa neba?

Danas je dan ogroman, dug!

Željo, u meni si pusta!

U tebi sam pritajeni drug.

U meni su žedna usta...

Danas se dan rumeni.

Bliještav, kao da sviće!

Danas je dan malo sneni,

U današnjem je i moje biće.

Danas je dan kad me imaš,

Brzo ga iskoristi, rado!

Danas je dan kad me primaš,

Danas je sve bliještavo, mlado!

Danas me imaš…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović