Raspukla planina

 

Ludaci šetaju praznim glavama,

To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Đavoli se penju okomitim granama,

Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod moje stijene.

Sve me tom otvoru žestoko vuče,

U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?

Debelim đonom gazim to pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.

Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav

Makljenović

Iskrivljena prizma

Danas je dan, kad hodam gradom,
I pitam se, kog đavola tražim ovdje.
Prolazim pokislim ulicama, kradom,
Na kraju svake, slijep pogled bdije.

Ne vidim nikog i ništa ne tražim,
Osim malo prostora i svježeg zraka.
Samo hoću žestoku glad da utažim,
Glad što se kezi oštrim zubima mraka.

Tjesno mi je u ovoj sopstvenoj koži,
Pa cijepam sve što je skrojeno po mjeri.
Kidišu  ludaka horde, dok strah se množi,
Sva lica se keze, a pripadaju istoj vjeri.

Bojim se nadolazećeg primitivnog jada,
Što ulazi u krv, direktno kroz vene.
Kako to izbjeći,gdje  pobjeći i kada,
Kud god se okreneš, gad u tebe blene.

Na raskršću vrebaju čelične oči,
Gdje krenuti, dok strah grabi u desno.
Gazim na kočnicu, ali ništa više ne koči,
Sve je popucalo, svuda je užasno tijesno.

Gazim samo, a ne vidim kud hodam,
Prazna ljuštura, zategnute kože.
Na pijaci zalutalih, hoću sve da prodam,
I napokon odem, tamo gdje sve se može.

Ispod kapuljače je glava puna tjeskobe,
Smjenjuje se ravnodušnost i suzdržani bijes.
Kao pred prve nuklearne probe,
Odbrojavam od deset i počinjem ples.

Poznatim korakom grabim u tamu,
Skoro da trčim, kao bez duše.
Tamo gdje se ne vidi, ostavio sam samu,
Ozeblu misao, da svjetovi se ruše.

Još jedan okret, dok muzika svira,
Posmrtni marš sa ispucalim gudalom.
Još ovaj ples, nogama put bira,
Put do savršenstva, popločan budalom.

Jurišam svom snagom, na sve kapije,
Pjevajući pjesmu kojoj ne znam riječi.
Neka se samnom danas i Đavo napije,
Sutra će lično Bog da nas liječi.

Šta je to crno, što iz očiju vreba,
Sujeta, ego, prostor zaražen svijetom?
Tamo gdje idem, još samo korak treba,
Korak što odzvanja ovom planetom.

Danas je dan kad odlazim iz grada,
Očiju uprtih u vrh izlizane čizme.
Ispod kapuljače jedno ništa je sada,
Nastalo iz dijela besmislene prizme.

Šta je to crno, što iz očiju vreba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Elegantne jahte

Ludaci hodaju sa praznim glavama
To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Čempresi se uzdižu okomitim granama,

Mjesec zatekoh u postupku blagog sijanja.

  

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi,

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte.

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi  voze neke  elegantne jahte.

Čudesan  prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod stijene.

Tom otvoru sve  htjelo  je da me vuče,

Dok  je dan  ubrzano promicao sjene.

Jesi li živa? Jesam li mrtav?

Pokretom noge razbijam pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drtav,

Udavljenu noć oblaže jeftino svitanje.

Svanulo je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic