Predozirani vremenom

Udarac praznine

Odbacio me daleko

Krajnje granice

Crtaju putanju

Nebeske linije

Izbledele od

Suvišne upotrebe

Navikneš se na sve

Na bezlično i sivo

Na kante za đubre

Umesto ošišanih glava

Sprženih plamenom

Nekih davnih želja

Njušim vonj

Nadolazećeg dana

U kojem pluta logika

Kao mrtva riba

Na površini 

Otrovane reke

Vidim blistavo lice

Jarko osvetljene ulice

Na uglu stoji 

Ogoljena ličnost

Hrabro briše tragove

Drhtave neurotičnosti

Zamrla tišina

Klizi niz kičmu

Pojam o vremenu

Gubi se u očima

Beskraj je pokriven

Izmaglicom uspomena

Bledo kolebanje

Ispod maske sećanja

Neko je zalutao

U neprozirnu tamu zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kiša me kune

Setim se tebe

Oči uprte ka nebu

Traže put ka zvezdama

Lice sazdano od želje

U pogledu redenici

Stojiš mirno repetirana

Čekajući strpljivo

Da se čovek sam ustreli

Nagoveštajem ledenih metaka

Projektilima velikih profila

Dalekih dometa

Željna rušenja

Potpunog razaranja

Uz pomoć 

Osiromašenog duha

Setim se tebe

Živim zaključan

U kiši koja me kune

Čekam te

Na pružnom prelazu

Dok vozovi odvoze

Bojeve glave

Setim se tvoje hladne

U mojoj vreloj

Zaključano

Zapečaćeno

San

Sećam se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nizovi glava

U osvjetljenim prozorima se naziru

Nizovi glava, stisnutih jedna uz drugu

Umnoženi beskraj istih profila

Džinovsko tijelo bez kičme

Priviđenje praznog pogleda

U mrtvilu svijetlosti noćne lampe

Iznervirano uho prati raznovrsne zvuke

Nerazumljivog sklopa nadolazećeg ništavila

Prolazim kroz maglu nagovještaja

Tvrdokornog nagađanja rađanja dana

Obnevidio i otupio od čekanja

Smjestih se u prvu klupu

Dok se mrak kočoperio po parku

Dnevna svjetlost će doći uz pratnju

Moćno nabildovanog obezbeđenja

Sabijajući u obor sve pobunjene

Koji su zastali na blatnjavom putu

Praveći od velikog događaja

Potpuno beznačajnu sitnicu

Koja ničim ne dodiruje

Ogromnu većinu čovječanstva

Skupljenu u nezavisnost

Odavno iskopanog groblja

Okruženog ćutanjem

Tek stasale manjine

Kroz polumrak se naziru

Dugački nizovi glava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ravnodušnost

Uvukla se u sve pore,

Mlako teče kroz vene.

Postaje sve gore i gore,

Oko u oko bez sjaja blene.

Prolaze ljudi kraj tuđih sijena,

Ne vide , ne čuju i ne žele ništa.

Samo raste ta gomila lijena,

Poput zagnojenog, ogromnog prišta.

Padaju glave, smrt kosi svuda,

Bolest se uznosi, planetom vlada.

Gospođo ravnodušnost, izvolite ovuda,

Okrenite ovdje glavu, odmah, sada.

Brat ti je pao, pokušava da ustane,

Zašto baš ti da mu pomogneš?

Okreni glavu, pusti ga neka odustane,

Možeš sigurno za to snage da smogneš.

Zašto bi se osvrtao na nečiji plač, tugu,

Kad imaš sve, zašto biti u crnini, rušan?

Zašto bi pomogao nekom, pa i drugu,

Kad je mnogo lakše biti ravnodušan.

Sve se neke spodobe oko nogu pletu,

Bože, kako smaraju ti živi ljudi!

Ravnodušnost se razlila po ovome svijetu,

Prođi pokraj mene i ravnodušan budi.

Okreni glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Raspukla planina

 

Ludaci šetaju praznim glavama,

To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Đavoli se penju okomitim granama,

Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod moje stijene.

Sve me tom otvoru žestoko vuče,

U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?

Debelim đonom gazim to pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.

Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav

Makljenović

Sa druge strane

Sa druge strane rijeke,
Smrt se iskeženo smije.
Život dobija obrise meke,
Na ovoj obali ništa više nije.

Brzo se mijenja scena na trgu,
Nema ovdje nikog ko svjetlo daje.
Naslonjene su glave,jedna na drugu.
Zli jezici laju,a jedna riječ traje.

Boli me taj dodir sirovog mesa!
Na prstima rane, nezarasle kraste.
U duši smrad upotrebljenih kesa,
Sve ste mi uzeli, samo tijelo daste.

Sa druge strane rijeke, neko me zove!?
Ili je to zvuk propadanja svijeta?
Zaboravljajamo stare, uz smrti nove,
Otkopavamo zime, zakopavajući ljeta.

Čujem neki glas, kao da se guši,
Doziva me neko uz samrtni dah.
I sa ove strane, obala se ruši.
Rijekom plovi tijelo rasuto u prah.

Nema ovdje ničeg...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Točkovi

Točkovi su pregazili sva sjećanja,

Dok smo čekali u redovima  za kazne.

Daleko smo od primitivnih riječi,

Sve bliži putevima koji ne vode nigdje.

Čekajući u redovima za kazne...

Okreću se okrugli vijesnici života i smrti,

Pretvarajaću kišu u žute stubove prašine.

Otvarajući zarđale alarme , osjetljive na bol,

I cijedeći usput i onu blagu navalu optimizma.

Čekajući u redovima za kazne...

Pritjerani uz zidove, podignutih ruku,

Puštamo glave da se ponizno pognu.

Ne, nikako da se suza otme i otkliza,

Niz lice, ukočeno i prljavo od stida.

Čekajući u redovima za kazne...

Glad se sručila u očne duplje,

U te pećine, te kontejnere bez dna.

Što gutaju i poslednje nastupe ljudskosti,

Rođene negdje dole, na kraju svijeta.

Čekajući u redovima za kazne...

Djeca se igraju  laži i prevare,

Oklopne vojske marširaju glavama.

Negdje se čuje tih glas savjesti,

Ne, to cvili česma, izbacujući prašinu.

Čekajući u redovima  za kazne...

Tvoje ime je zakucano na tvrdom zidu,

Sa kojeg ne otpada ništa osim svjetlosti.

Koja neumitno klizeći bježi ispred oružja,

Uperenog u tjeme univerzalnog sudije.

Zbijeni u gomile, držali smo se za ruke,

 I čekali  u redovima za kazne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Večan dan

Dođi brzo, nasloni se na rame,

Da osetim miris vetra u kosi.

Da dve glave, malo budu same,

Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!

Ne pitah te, kako ti je ime,

A držim te satima za ruku.

U očima mi  otopliše zime,

I leta me snažno u tebe vuku.

Ti  ne govoriš, ne pitaš ništa,

Samo se ugnezdiš kao Sova.

To postaje deo našeg igrališta,

Noćima poznata, jutrima nova.

Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,

Gledam ti suzu kako se suši.

Osećam da nadolaznost slutiš,

I da te strah obuzima, guši.

Ti ne pričaš ništa, sve znaš,

A i šta će ti, pobogu reči.

Ovaj dan je večan i naš,

Ova večnost nas pomalo i leči.

Ti ne pitaš ništa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Botoks za dušu

Tuđi grijeh se uporno taloži,

U duši mekoj kao pamuk.

Zlo nadire,grebe po koži,
Na ledenim facama samo muk.

Gomila pognutih glava ćuti,

Ruke su dole, niko se ne opire.

Ni jedno lice se danas ne ljuti,

Do uha ničiji glas više ne dopire.

Domaći ljudi se oko tuđeg glože,

Dajući zluradima malo fore.

Ubrizgavaju  hijaluron ispod kože,

Potapaju u botoks zarozane bore.

Rijedak je osmjeh bez silikona,

Još manje ima u očima vatre.

Iz usta se bijeli keramička zona,

Vještačkim zubima hoće da satre.

Vraćen si tamo gdje ti je i mjesto,

U male, tijesne pećine od betona.

Popni se opet na životinjski prijesto,

Odigraj poslednji rulet, bez žetona.

Gomila pognutih glava ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Vječnost

Dođi brzo, nasloni se na rame,

Da osjetim miris vjetra u kosi.

Da dvije glave malo budu same,

Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!

Ne pitah te, kako ti je ime,

A držim te satima za ruku.

U očima mi  otopliše zime

I ljeta me snažno u tebe vuku.

Ti ne govoriš, ne pitaš ništa,

Samo se ugnijezdiš kao Sova.

To postane  dio našeg igrališta,

Noćima poznata, jutrima nova.

Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,

Gledam ti suzu kako se suši.

Osjećam da nadolaznost slutiš,

I da te strah obuzima i guši.

Ti ne pričaš ništa, sve znaš,

A i šta će ti, pobogu riječi!

Da ovaj dan je vječan i naš,

I da nas ta vječnost pomalo liječi.

Ti ne pitaš ništa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović