Demoni
me uporno udaraju i tuku,
Kao
da udarcima nema kraja.
Đavo
me izgleda, zgrabio za ruku,
I
vuče me tamo gdje malo je sjaja.
Kakav
je to pogled, kad oko boli,
Kad
iz njega curi naslagana tuga.
To
je pogled kada se nijemo moli,
Da
jednu bol zamjeni blaža, druga.
Svi
su se skupili na crnom trgu,
Prizivaju
kišu da ugasi vatru.
Dolaze
vozovi iz pakla, niz prugu,
Da
li će i anđele, demoni da satru?
Ne
boli samo oko, nego cijelo tijelo,
Vatra
se brzo pretvara u zvijeri.
Svo
crno je i pomalo bijelo,
Krvavom
spravom se to mjeri.
Demoni
pjevaju ratne pjesme,
Koračnice
odzvanjaju praznom glavom.
Vodu
pijem iz suve česme,
Usne
oblizujem jezičinom plavom.
Vijekovi
se skupili u jednom nizu,
Ljudi
i stoka, zajedno u oboru.
Odavno
predviđenom kraju blizu,
Nogama
odavno u zapjenjenom moru.
Udara
vojnik kundakom puške,
Po
leđima pucaju dijelovi kože.
Škrte
su suze, vrele i muške,
Đavo
je tu, pomozi nam Bože.
Demoni
pjevaju ratne pjesme...
Dopisnik
iz Džepova Snova:
Branislav
Makljenović
