Moje vrijeme je- sada

Kroz gustu maglu se probija,
Jutro,odlučno da dobije,
Borbu u kojoj je glavni sudija,
Dan, sav ravnodušan,
Dok ne izvuče pištaljku,
Kojom će da označi,
Početak i kraj, bez imalo bojazni,
Da će na to uticati juče i sutra.


Tačno vidim komade,
Trakastog svijetla,
Kako se kao laktovi,
Zabijaju u pleksus bjelini,
Koja pritom ispušta,
Hroptavi zvuk ,
Bjesomučnog disanja.

Nisam stvoren za konačan ,
Blijesak stvaranja novog života.
Već za trpljenje mizernog postojanja,
Sve dok se ne sruši cijela,
Tvrdjava sazdana od pijeska,
Koji curi sa dlana kroz prste,
Sahranjujući prošlost u groblje,
Jednog, samo sebi neznanog, junaka.

Ne zelim da se sjećam ničeg,
Što je vezano za nešto od juče,
Niti mislim šta to donosi sutra.
Evo me zauvjek poleglog,
U, na brzinu iskopanom kanalu,
Sadašnjeg trenutka, osluškujući,
Odjek sopstvenih koraka,
Kojima se vraćam u riječ,
Nastalu od jednog uzdaha.

Riječ, skrojenu po mjeri,
Čovjeka koji je još u bijegu,
Od nemirne sjene,
Što liči na drhtaj misli,
Iste takve, raspršene po vazduhu,
A teške čitavu tonu,
Izvagane tamo gdje se,
Odavno nema ništa više vagati.

Zato, otvaram  blindirana vrata,
Čistim kanale od očekivanja  i želja.
Dovršavam  davno započeti posao.
Uzimam  riječ  da je umotam,
U papir, malo pohaban od vijekova.
Ispravljam tijelo i podižem glavu,
Izgovaram  riječ tako umotanu,
Kao da je zadnja,
Slušajući eho, odbijen od upravo,
Srušenog zvučnog zida:

Moje vrijeme je - sada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Točkovi

Točkovi su pregazili sva sjećanja,

Dok smo čekali u redovima  za kazne.

Daleko smo od primitivnih riječi,

Sve bliži putevima koji ne vode nigdje.

Čekajući u redovima za kazne...

Okreću se okrugli vijesnici života i smrti,

Pretvarajaću kišu u žute stubove prašine.

Otvarajući zarđale alarme , osjetljive na bol,

I cijedeći usput i onu blagu navalu optimizma.

Čekajući u redovima za kazne...

Pritjerani uz zidove, podignutih ruku,

Puštamo glave da se ponizno pognu.

Ne, nikako da se suza otme i otkliza,

Niz lice, ukočeno i prljavo od stida.

Čekajući u redovima za kazne...

Glad se sručila u očne duplje,

U te pećine, te kontejnere bez dna.

Što gutaju i poslednje nastupe ljudskosti,

Rođene negdje dole, na kraju svijeta.

Čekajući u redovima za kazne...

Djeca se igraju  laži i prevare,

Oklopne vojske marširaju glavama.

Negdje se čuje tih glas savjesti,

Ne, to cvili česma, izbacujući prašinu.

Čekajući u redovima  za kazne...

Tvoje ime je zakucano na tvrdom zidu,

Sa kojeg ne otpada ništa osim svjetlosti.

Koja neumitno klizeći bježi ispred oružja,

Uperenog u tjeme univerzalnog sudije.

Zbijeni u gomile, držali smo se za ruke,

 I čekali  u redovima za kazne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović