Točkovi

Točkovi su pregazili sva sjećanja,

Dok smo čekali u redovima  za kazne.

Daleko smo od primitivnih riječi,

Sve bliži putevima koji ne vode nigdje.

Čekajući u redovima za kazne...

Okreću se okrugli vijesnici života i smrti,

Pretvarajaću kišu u žute stubove prašine.

Otvarajući zarđale alarme , osjetljive na bol,

I cijedeći usput i onu blagu navalu optimizma.

Čekajući u redovima za kazne...

Pritjerani uz zidove, podignutih ruku,

Puštamo glave da se ponizno pognu.

Ne, nikako da se suza otme i otkliza,

Niz lice, ukočeno i prljavo od stida.

Čekajući u redovima za kazne...

Glad se sručila u očne duplje,

U te pećine, te kontejnere bez dna.

Što gutaju i poslednje nastupe ljudskosti,

Rođene negdje dole, na kraju svijeta.

Čekajući u redovima za kazne...

Djeca se igraju  laži i prevare,

Oklopne vojske marširaju glavama.

Negdje se čuje tih glas savjesti,

Ne, to cvili česma, izbacujući prašinu.

Čekajući u redovima  za kazne...

Tvoje ime je zakucano na tvrdom zidu,

Sa kojeg ne otpada ništa osim svjetlosti.

Koja neumitno klizeći bježi ispred oružja,

Uperenog u tjeme univerzalnog sudije.

Zbijeni u gomile, držali smo se za ruke,

 I čekali  u redovima za kazne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović