Oprosti

Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.

Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.

Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.

Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.

Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.

Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović