Stara stolica

Kao mala Toskana. Selo blago izdignuto iznad zakrivljene reke.

Pogled mazi bežuljkaste nastavke, putujući daleko, preko pitomih udolina.

Srce se za čas skotrlja niz široku brazdu deteline i trenu prestaje glavobolja, doneta iz grada.

Čak me i leđa uminu,tražeći da sednem  na staru stolicu i sa terase se zagledam u krovove udaljenih kuća, iznad kojih se šepuri nebo, siromašno oblacima, a bogato plavom bojom.

Selo se raširilo kao dugačka suknja neke stare gospođe u plesnom okretu.

Uski putevi vijugaju od kuće do kuće, kao ogromne zmije u čekanju svoga plena.

A plen su ljudi. Lagano prolaze na bučnim traktorima ili još bučnijim ogromnim mašinama za skupljanje letine.

Poneki automobil. Vrlo retko pešak.

Ovde pešače samo oni koji ne voze kola, a takvi su retki ili ostareli.

U staroj školi još malo đaka. Sa igrališta se otme poneki vrisak.

Dva na dva i sudija.

Nešto niže je mesna zajednica. Oronulo zdanje, polupanih prozora i zidova ispisanih grafitima.

Još malo niže, na sporednom putu, smešteno je groblje.

Udobno se ugnezdilo u bodljikavom čestaru, smireno čekajući sledeće čeljade, da se predstavi, odlazeći u drugu dimenziju, neki drugi svet...

Sunce se šeretski širi i namiguje:

-Lep dan za umiranje, a?

-Aha.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Vetar

Vetar kao brzi poštar

Najavljuje kišu

Odozgo sa planine

Niz dolinu, preko grebena

Kroz potoke

Niz gudure

Snažan, hladan,ozbiljan

U svom nastojanju da

Rasčisti put kapima

Koje se skupljaju

Za tren

U male vodene zavese

A onda ubrzano

Pokrije mokrinom

Svu suvoću

Koja se već gušila u sebi

Putevi sipljivo dišu

Magličastom parom

Sve dok sunce

Ponovo ne proviri

Odagna oblak u stranu

Gledajući kako se lišće

Šepuri kristalnim kapima

Uništavajući tanke trake

Njegovog svetla

Kao u sudaru laserskih mačeva

Krovovi kuća se svečano šepure

Okupani, čisti, namirisani

Magla je, kiša se povlači

U ilegalu, posle uspešnog

Gerilskog napada

Sunce je izašlo na teren

Igra se nastavlja

Po njegovim pravilima...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,

Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,

Ukrotilo jedan nervozni buk.

Dok stražu drži zlatni maslačak,

Uskočilo je kroz prozor kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,

Predaje nabujalu teritoriju.

Ljeto ga više goniti neće,

Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,

Za noge me vuče dugački čempres.

Čujem talase iza sedam gora,

Trčeći, brzo oblačim plavi dres.

Putevi se otvaraju na sve strane,

Hoću u svaki da kročim i lutam.

Zimom su zaleđeni oni što brane,

Da ljeto nogama i očima gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,

Kakve se to ptice čuju tamo?

Samo se plašim da ne nastane muk,

Da tišina ne dotrči ovamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,

Mrav uporno juri, nešto stalno radi.

Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,

Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti,

Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.

I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,

Evo nas zajedno, pijemo sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama i očima da gutam...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Crne misli ispred bijelih vrata

Često me pritisne stopalo,
Nekog izumrlog dinosaurusa.
I ostavi dubok trag u rebrima,
Naduvanog grudnog koša.

Ni jedan tren ne prođe,
Da ne udahnem duboko,
Tu fantastičnu muziku,
Struganja napukle kosti.

Ostavio sam crne misli,
Ispred bijelih vrata,
Svježe obojenih,
Namazom protiv buđi.

Pokupiću ih u povratku,
Sa onostranih puteva,
Što vode preblizu paklu,
A predaleko od raja.

Jutros me sabila tuga,
U točak sa bezbroj rupa.
U kojem se kotrljam,
Kroz polja tek izniklog ludila.

Ostavio sam crne misli...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Moja misija

Doći ću po tebe brodom.
Zvaće se Moja misija.
Zaplovićemo ogromnom vodom,
Tamo gdje sunce uvjek sija.

Budi spremna kada ti javim,
Ponesi ogrtač od plavog neba.
Sve što ti treba, usput pravim,
Jer tamo će život da nas vreba.

Tamo gdje uvijek sunce sija,
Bićemo sami, sve dok nam prija.

Doći ću po tebe uz veliki čopor,
Zavijaću kao vuk ako želiš.
Samo za tvoje uši, taj zvuk opor,
I nemoj ni sa kim da ga dijeliš.

Ako si spremna, prag preskoči,
Dopusti da te uzmem za ruku.
Da usne poplave i tvoje oči,
I nepoznati putevi da nas odvuku.

Tamo gdje sunce uvjek sija,
Hodamo putem koji nam prija...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Put u zavičaj

Ako se ikada vratim,

Sa davno započetih puteva,

Biće to sigurno sredinom novembra,

Jer jedino tada mogu stati.

Stadoh na putu za zavičaj...

Zato i ne žurim sa povratkom,

I negdje usput pričam priču,

O putovanjima, jednom čovjeku,

Koji se osmjelio to tražiti.

Pričah o putu za zavičaj...

Pitao me taj čovjek svakakve stvari.

Na primjer: sa kog izvora vodu točim,

I zašto me svrbi baš lijevi dlan,

Zašto ne desni, kad ga već češem?

Svrbio me put za zavičaj...

Stajalo me dosta strpljenja,

Da mu objasnim odakle dolazim.

Da vodu ne točim nigdje,

Već po vodi hodam, odavno.

Po vodi hodah za zavičaj...

Samo je odmahnuo rukom,

Taj ljubopitljivi čovjek,

I rekao snažnim i promuklim glasom:

Nastavi svoj put do sunčevih terasa.

Nastavljah put za zavičaj...

Zauzmi stolicu u prvim redovima,

Stavi ruku preko umornog koljena,

Pogledaj direktno u sunce,

I zamisli da si  tek na početku.

Gledah u sunce na putu za zavičaj...

Zamisli da ti je odnekud poznat,

Neugaženi put kojim hodaš,

I da te svrbe zadebljali tabani,

Od ispucale zemlje koju zoveš- zavičaj.

Zamislih  da svim putevima stižem u... zavičaj.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Točkovi

Točkovi su pregazili sva sjećanja,

Dok smo čekali u redovima  za kazne.

Daleko smo od primitivnih riječi,

Sve bliži putevima koji ne vode nigdje.

Čekajući u redovima za kazne...

Okreću se okrugli vijesnici života i smrti,

Pretvarajaću kišu u žute stubove prašine.

Otvarajući zarđale alarme , osjetljive na bol,

I cijedeći usput i onu blagu navalu optimizma.

Čekajući u redovima za kazne...

Pritjerani uz zidove, podignutih ruku,

Puštamo glave da se ponizno pognu.

Ne, nikako da se suza otme i otkliza,

Niz lice, ukočeno i prljavo od stida.

Čekajući u redovima za kazne...

Glad se sručila u očne duplje,

U te pećine, te kontejnere bez dna.

Što gutaju i poslednje nastupe ljudskosti,

Rođene negdje dole, na kraju svijeta.

Čekajući u redovima za kazne...

Djeca se igraju  laži i prevare,

Oklopne vojske marširaju glavama.

Negdje se čuje tih glas savjesti,

Ne, to cvili česma, izbacujući prašinu.

Čekajući u redovima  za kazne...

Tvoje ime je zakucano na tvrdom zidu,

Sa kojeg ne otpada ništa osim svjetlosti.

Koja neumitno klizeći bježi ispred oružja,

Uperenog u tjeme univerzalnog sudije.

Zbijeni u gomile, držali smo se za ruke,

 I čekali  u redovima za kazne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Oprosti

Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.

Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.

Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.

Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.

Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.

Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima   i na brda.

Skačem i bježim  iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom iglom kožu sada krpim,

Poslednji Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh, pa posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ti si zemlja koju moja noga rilja.

Jednim slovom ću  riječ da  ti sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović