Приказивање постова са ознаком tabani. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком tabani. Прикажи све постове

среда, 26. новембар 2025.

Ne prelazi mi put




Hodam u tuđim cipelama

Osjećam bol u cijelom tijelu


Bože kako sam umoran


Bez čekanja idem kući


Ne dodiruj me

Ne prelazi mi put


Hodam u teškim cipelama

Koža je zguljena

Krv je zgrušana


Čekam jutro

Iskidan kao oblak


U komadima sam

I samo ih vjetar

Ponekad spaja


Na tom putu

Punom sijena

Sa mnom je moj pas


Ide i ništa ne pita


Ne prelazi nam put


Upravo je svanulo

Mom psu i meni


Odosmo negdje

Gdje cipele nisu tuđe


Tamo gdje tabani i šape

Imaju dovoljno prostora

Da gaze svojom stranom


Tamo gdje zvoni pjesma

Gladna slobodnog uha

Sa kojeg trepere zvijezde

Kao srebrne minđuše


Gazimo čvrsto

Moj pas i ja


Ne okrećemo se nazad


Dan se otvara pred nama


Koraci imaju ritam

Kao srce kad skače


Neke grube šake

Grabe me za vrat


Dave me

Dok se nebo 

Lomi kao staklo


Moj pas laje i reži

Na moje demone

Kezi svoje zube


Njegove strahove

Ja tjeram šapatom


Milujem mu glavu

Mom dragom psu


Idemo dalje

Nepoznat je svijet


Sada lajem ja

I režim glasno


Moj pas mi liže ruke

Koje podižem visoko

U vazduh

Kroz koji pucam psovke


Čovječe ne prelazi put

Kojim gazimo

Moj pas i ja

Jer nemamo milosti

Za đavolja posla


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


среда, 22. новембар 2017.

Put u zavičaj




Ako se ikada vratim,
Sa davno započetih puteva,
Biće to sigurno sredinom novembra,
Jer jedino tada mogu stati.

Stadoh na putu za zavičaj...

Zato i ne žurim sa povratkom,
I negdje usput pričam priču,
O putovanjima, jednom čovjeku,
Koji se osmjelio to tražiti.

Pričah o putu za zavičaj...

Pitao me taj čovjek svakakve stvari.
Na primjer: sa kog izvora vodu točim,
I zašto me svrbi baš lijevi dlan,
Zašto ne desni, kad ga već češem?

Svrbio me put za zavičaj...

Stajalo me dosta strpljenja,
Da mu objasnim odakle dolazim.
Da vodu ne točim nigdje,
Već po vodi hodam, odavno.

Po vodi hodah za zavičaj...

Samo je odmahnuo rukom,
Taj ljubopitljivi čovjek,
I rekao snažnim i promuklim glasom:
Nastavi svoj put do sunčevih terasa.

Nastavljah put za zavičaj...

Zauzmi stolicu u prvim redovima,
Stavi ruku preko umornog koljena,
Pogledaj direktno u sunce,
I zamisli da si  tek na početku.

Gledah u sunce na putu za zavičaj...

Zamisli da ti je odnekud poznat,
Neugaženi put kojim hodaš,
I da te svrbe zadebljali tabani,
Od ispucale zemlje koju zoveš- zavičaj.

Zamislih  da svim putevima stižem u... zavičaj.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 13. мај 2016.

Vikend

Već od podneva osjećam kako me nešto čupa, vuče, cima.

Otimam se brzim hodom. Jurim ulicama kao da hoću što prije tabane izlizati.

Ne vrijedi! Kao da mi neko za vratom diše. Okrećem se naglo, kao nešto sam ugledao.

Nisam ništa, osim još stotine užurbanih ljudi. Nastavljam preko Terazija ka Slaviji, zaobilazeći jednog goluba.

Mene zaobiđe jedan par očiju. Tek penjući se Beogradskom ulicom shvatih.

Petak ima dil sa subotom!
Sabije nas u grupe, kolone, rijeke unezvjerenih likova i gura ubrzano prema suboti, brišući svoje, od muke oznojeno  popodne.


 -Izvinite Za subotu, desno?

-Ne, ne! Tamo je nedelja. Idite samo pravo. Kad vidite da se jutro malo nasmješilo, to je ona.

-Hvala vam puno! Vi ste nešto ozbiljni? Joj, pa poznati ste mi! Vi ste…?

-Da. Ja sam ponedeljak.

-Jasno! Izvinite žurim. Do viđenja.



Baš moradoh sresti taj ponedeljak! E sad ću navući namjerno osmjeh oko glave, pa valjda naletim na tu, nasmješenu, subotu.

U Njegoševoj za malo da se sudarim sa jednim plavim šiškama.

-Izvinite! Je lima neka prečica za nedelju?

-Ne znam, gospođo! Sad sam sreo ponedeljak.

 Evo ga iza mojih leđa.

 Pitajte njega... 

Dopisnik iz užurbanog petka:
Branislav Makljenović