Vikend

Već od podneva osjećam kako me nešto čupa, vuče, cima.

Otimam se brzim hodom. Jurim ulicama kao da hoću što prije tabane izlizati.

Ne vrijedi! Kao da mi neko za vratom diše. Okrećem se naglo, kao nešto sam ugledao.

Nisam ništa, osim još stotine užurbanih ljudi. Nastavljam preko Terazija ka Slaviji, zaobilazeći jednog goluba.

Mene zaobiđe jedan par očiju. Tek penjući se Beogradskom ulicom shvatih.

Petak ima dil sa subotom!

Sabije nas u grupe, kolone, rijeke unezvjerenih likova i gura ubrzano prema suboti, brišući svoje, od muke oznojeno  popodne.

 -Izvinite Za subotu, desno?

-Ne, ne! Tamo je nedelja. Idite samo pravo. Kad vidite da se jutro malo nasmješilo, to je ona.

-Hvala vam puno! Vi ste nešto ozbiljni? Joj, pa poznati ste mi! Vi ste…?

-Da. Ja sam ponedeljak.

-Jasno! Izvinite žurim. Do viđenja.

Baš moradoh sresti taj ponedeljak! E sad ću navući namjerno osmjeh oko glave, pa valjda naletim na tu, nasmješenu, subotu.

U Njegoševoj za malo da se sudarim sa jednim plavim šiškama.

-Izvinite! Je lima neka prečica za nedelju?

-Ne znam, gospođo! Sad sam sreo ponedeljak.

 Evo ga iza mojih leđa.

 Pitajte njega... 

Dopisnik iz užurbanog petka:

Branislav Makljenović