Kad odem

Kad odem odavde, kao stijena,
Skotrljan u tvoju priču, mekanu.
Kad po meni budeš umorna i lijena,
Zaskočiću u tvoju želju, često flekanu!

Kad uskočim u tvoje vode,
Zaplivaću skroz, blizu obale.
Pustiću odmah misao da ode,
Maticu, da ti umire, ruke male.

Kad vidiš izgubljenog, nestalog,
Samo pola, od ovog čovjeka!
Zagrli me tako, sumnjivo, malog!
Drži me u naručiju, dovijeka.

Kad zaboraviš da dio života,
Teče ti, čudesno plavim venama.
Tu je tvoja ruka, da me obmota,
Tu si ti, mjeseče, sa svojim mijenama!

Kad ovo sve bude ugašeno, juče,
I kad stvarnost bude kao dah.
Ovo, volim te, kao da umuče!
Ovo sa tvog dlana, moj je prah.

Raspršen u čestice, nevidljiv,
Umočen u stotine obojenih čuda.
Na uglu ti usne, malo sam stidljiv,
Na kraju moje usne, malo si luda!

Stvarnost je kao dah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović