Divlje vode

Lepi se dan za prozor.

Još u njemu drhti svetlost.

Napolju sivo i mokro.

Kiša pere ulice.

Tera u odvode i mnogo ružnih, neizgovorenih reči.

Februar tutnji svojim stazama.

Želi da nas što pre isporuči Baba Marti.

Nešto mu se nismo svideli.

Kao da smo bolesni.

Da. Bolesni.

Kao u bolnici. 

Treći dan, posle rutinske operacije.

Vizita završena.

Sutra idete kući.

Terapija redovna.

Kontrola za tri meseca.

Kad se proleće razbukti.

Kada mlado sunce otera snegove u prošlost.

Kad se šuma probudi.

Kad livade osvanu poprskane maslačcima.

Kad se radoznalo nebo zaplavi.

Kada osmeh pukne preko lica, kao jak šamar.

Tada će krv da potekne kao bujica.

Kao divlje vode kroz sužene kanjone.

Tada je sve moguće.

Prozore će da čisti mekani mrak.

Tada ću sa mesecom da brojim zvezde u padu.

Tada ću jednu da uhvatim u letu.

Tada ću pomisliti da si stvarna.

Tada ću malo da te nagovestim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ukočeno lice

Sklanjam se sam sebi sa puta
Piljeći kroz prozor u tuđi mesec
Razapet između molitve i psovke
Lica ukočenog i modrozelenog
Velikih očiju ispod naborane kože

Otkud da znam šta se dogodilo
Ovom svetu što uporno rađa mrtve
Gubeći krv kao nabujale reke

Dok blagost vremena tiho klija
Putujem u središte besmisla
Sa zadatkom da to dugo traje
Da nosim svet na krivim leđima
Naslikan oštrim tamnim bojama
Potpuno mutan pred očnim kapcima

Miran je, večan i hladan, taj mesec
Sa njim dočekujem svilena jutra
Terajući ohole misli iz uzdržane glave
Misli demonske, slobodne, gorke
Sa lica zgrčenog grehom
Autoportret zaklonjen crnim ogrtačem
Srebrni kavez za pozlaćenu bedu

Sklanjam se sam sebi sa puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Početak i kraj

Psovao sam sivilo Novembra.
Želja je bila ući u Decembar, po bilo koju cenu. 
Prvi dani su govorili da razlike skoro i nema.
A onda se mesec dvanaesti pokazao u najboljem svetlu. 
Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukom. 
Najpre je doneo dugo očekivanu kišu i sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. 
Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana. Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se razmilio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . 
Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog meseca, koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu. 
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih odblesaka. 
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vetar koji  borbeno šišti oko nezaštićenih, ukovrdžanih fruzura.
Mnogi  su bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene zajedno sa vratovima, ispod kragni elegantno kratkih kaputa. 
Fantastičan otpor je pokazao jedan par dugačkih nogu, oslonjenih na visoke potpetice. 
Protežući se ispod kratke suknje, frktale su jesenjim dezenom čarapa.
Samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. 
No, osećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem sneg duž savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz Kalimegdanske zidine.
Dunav moćno drhti, svestan da ga makar i hladnog, toplo čeka gospođa Sava.
Grle se dve reke, kao ogromni gmazovi.
Zagrljaj  opraštanja. 
Namerno umire Decembar, u magli svojih vragolija, znajući da vrlo blizu čeka Januar, mesec početaka, mesec nadanja, mesec života... 
Brzo zaboravljamo taj Decembar!
Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svesni svih promašaja i padova u prethodnim mesecima, želimo na njemu da se iskalimo.
On podnosi sve. 
Biće, kao i uvek, zadovoljan svojom misijom. 
Proveo nas je u Novu godinu, žive i prestravljene.
Na jačini i iskrenosti naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti. 
Između svega toga stoji zid, zvani Nova godina. 
Vaga za mnogo otpada. 
Rasadnik obmana. 
Plastenik misli.

Decembar otiče.
Januar nadolazi.

Na početku smo i na kraju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Mećava

Mećava je misao zatrpala snijegom,
Ledenice krckaju,oči guraju vani.
Tijelo se odvuklo sa napaćenim zbijegom,
Gnoj se već razlio po otvorenoj rani.

Mrak me uzjahao i podbada u trk,
Ulica odjekuje od potkovanog đona.
Ulazim u grad potpuno hladan i mrk,
Znajući da ne postoji bezbednosna zona.

Uz jedan prozor slabo svjetlo se penje,
To malo žute je ukrotio slikom led.
U krošnji ostarjelog kestena vjetar stenje,
Dok je mjesec prosipao srebro, kao da je sijed.

Počinjem globalno da se topim i ledim,
Po nekad sam tvrd, po nekad tečan.
Sa mjesecom i sam po malo sijedim,
Sa vjetrom sam i sam po malo vječan.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pustoš

Pustoš se probija iz oka,

Sreli smo se samo par puta!

Napadaš me četama sa boka!?

Niz leđa mi znoj potocima luta.

Kako da ti kažem neke stvari?

Bojim se da ne vrijede ništa!

I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.

Vjetar te donosi u prazna dvorišta.

Osjećam prazninu, a do mene tu si!

Malo se pomakni, u ruke mi sjedni.

Da li te posjećuju ponekad dusi?

Da li još sanjaš vatru ili je san ledni...

Gdje si…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Mjesec blijedi

Već  dugo  trčim kroz vatru,

Bosa  stopala su skroz  pečena.

Trčim i ne dam da me lako satru,

Ne dam, makar bila odsječena!

Već  dugo plivam u zagađenoj  vodi,

U plućima alveole  šište, pucaju.

U  još  jedan  dan,  kojeg  noć  porodi,

Ludaci će ekserima u zid da zakucaju!

Već  dugo letim kroz  smog, dim i maglu,

Dugo me vjetrovi   ignorišu, obilaze.

U glavi krotim misao bijesnu i  naglu,

Gledam  zvijeri  što u ljudima dolaze.

Već dugo sam spržen, zagađen i smrdim,

U očima krv, niz dlanove se znoj cijedi.

Dok  sebe ubjeđujem, lažem  i  tvrdim,

Mjesec  nad  zemljom  nestaje, lagano blijedi.

Već  dugo sam spržen, zagađen i smrdim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

 Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Kad odem

Kad odem odavde, kao stijena,
Skotrljan u tvoju priču, mekanu.
Kad po meni budeš umorna i lijena,
Zaskočiću u tvoju želju, često flekanu!

Kad uskočim u tvoje vode,
Zaplivaću skroz, blizu obale.
Pustiću odmah misao da ode,
Maticu, da ti umire, ruke male.

Kad vidiš izgubljenog, nestalog,
Samo pola, od ovog čovjeka!
Zagrli me tako, sumnjivo, malog!
Drži me u naručiju, dovijeka.

Kad zaboraviš da dio života,
Teče ti, čudesno plavim venama.
Tu je tvoja ruka, da me obmota,
Tu si ti, mjeseče, sa svojim mijenama!

Kad ovo sve bude ugašeno, juče,
I kad stvarnost bude kao dah.
Ovo, volim te, kao da umuče!
Ovo sa tvog dlana, moj je prah.

Raspršen u čestice, nevidljiv,
Umočen u stotine obojenih čuda.
Na uglu ti usne, malo sam stidljiv,
Na kraju moje usne, malo si luda!

Stvarnost je kao dah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović
 

Elegantne jahte

Ludaci hodaju sa praznim glavama
To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Čempresi se uzdižu okomitim granama,

Mjesec zatekoh u postupku blagog sijanja.

  

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi,

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte.

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi  voze neke  elegantne jahte.

Čudesan  prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod stijene.

Tom otvoru sve  htjelo  je da me vuče,

Dok  je dan  ubrzano promicao sjene.

Jesi li živa? Jesam li mrtav?

Pokretom noge razbijam pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drtav,

Udavljenu noć oblaže jeftino svitanje.

Svanulo je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Krilate ptice

Vrijeme ističe, kroz mozak curi,

Spušta se niz stijene, litice.

Ispod Crvenog Oblaka mjesec zuri,

Dok polijeću neke krilate ptice.

Sav sam se obgrlio, jako stežem,

Gospode! Kako to zna da boli!

Tupim nožem crne misli režem,

Na razjapljenu ranu posipam  soli.

Tišina dolazi, pritajeno stiže,

Kida me  misao da dolazi dan

Preko ramena, lijepa zmija gmiže,

Jesam li grozan ili je to samo san?

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović