6-8.07
Munjevito
zbrisasmo iz Beograda. Petak je veče, 22 sata. Svi su već spremni za vikend
žurku. Ibarska magistrala se otvorila za lakšu vožnju. Poluprazan i polumračan
put je domaćinski pokazao sve svoje dobre strane. Loše su ostale u mraku.
Željkov mercedes je klizio ka Valjevu. U stvari, ne baš konstantno klizio, jer
su ispred Valjeva iskopani pravi rovovi na jednoj dionici, pa je bilo malo
drmusanja i procjeđenih psovki. Centar Valjeva je vrlo živahan. I ovdje je žurka uveliko
krenula. Skockani, mladi i raspoloženih osmjeha, valjevčani su okupirali
šetališta.
Penjemo
se preko Debelog brda, na stranu Bajine Bašte. Petak se već zabio u subotnji
početak. Serpentine raznose zvuk škripavih guma. Evo je i Drina! Svjetluca u
mraku, kao u igri skrivalice. Bajina Bašta je zaspala. Samo na benzinskoj
pumpi, par sanjivih pogleda, dok marširamo grupno do WC-a. Bešike i prostate uredno
funkcionišu. Put preko Tare za Kremna, malo slabije. Opet rovovi, spremni za
krpljenje. I pored naprezanja da ostanem budan, glava počinje da propada ka
grudima. Trzam se kao uboden iglama. Evo ga, Kaluđerske bare, pa Kremna, Mokra
Gora. Na granici nikog osim graničara. Policajac pita:
-Dokle
vi?
-Na
Maglić. Planinari.
-A,
planinari! Pa imate na Tjentištu rok festival, pa svratite.
-Naravno.
Hvala! Zapjevaćemo i mi nešto na vrhu.
-Samo
tiho, ima gore međeda.
-Pa,
njemu ćemo pjevati na uvce...
-Onda,
sa srećom.
Do
Višegrada, skoro da nije bilo nijednog auta. Željko je potpisivao Mečku, novim
gumama. Andrić grad se šepurio noćnom odeždom, koja mu je vrlo dobro stajala.
Dva tipa su se ljuljuškala u hodu, hvatajući polupijani zalet ka kućama. Ispod
ćuprije, Drina je ponovo svjetlucala
odrazom noćnih svjetiljki. Usput je mokro
dodirivala mjesta poput: Međeđe, Ustiprače, Goražda, Foče. Dodir noći je
stvarao osjećaj praznine.
Iz
polusna upadosmo u Tjentište kao fantomi mraka. Svitanje je tek nagovještavalo
svoj silazak sa nebesa. Jedva potrefismo odvajanje za Prijevor. Ulazimo u NP
Sutjeska kao u do pola ispričanu priču. Ovde je put pravljen rupama, sa pomalo
asfalta. Već prema Dragoš sedlu je malo bolje. Nema asfalta, samo makadam i
blato.
Vožnja
kroz šumski tunel, stvara osjećaj da si stigao na kraj svijeta. Ali ima još
malo, eto samo tu, iza ove ili one sledeće krivine. U tom se pojavi proširenje
na Dragoš sedlu, sa svim putokazima, koji su provirivali iz magle. Jutro samo
što nije. I ova grupa planinara, okupljenih osam, samo što nije...Zaspala.
Uskačem
u komade opreme, zijevajući kao majmun iz porodice lijenjivaca. I ostali su u
tom fazonu par minuta. Ostavljamo Željka da napokon ovjeri zadnje sjedište i
zasluženo odspava. Spustismo se do vidikovca Bešikta. Ulazimo u šumu kao u
crkvu, lagano sa pobožnim pogledom na prizore koji se pomaljaju iz magle. A
skrivala je svašta! Sa samog vrha se čuo huk vodopada, čiji pad vidjesmo kao tanku traku. Tjentište i dolina
heroja su obučeni u sivi kostim gustog tkanja. Gledasmo maglu kako se kao
ogromni pauk kreće u svim pravcima, čas se podižući ka vrhovima, čas se
kidajući u komade, u čijim se prazninama pomaljalo jutro, mokro i modro.
Stajasmo neko vrijeme u potpunoj tišini, sluteći da se u ovakvom ambijentu,
nekad davno stvarao svijet, ali bez prisustva ljudskog roda.
Obrisi
donjih dijelova Maglića, Volujaka i Zelengore su se pomaljali vrlo stidljivo,
samo do koljena. Sve ono gorostasno napao je onaj pauk, svim raspoloživim
snagama. Valjda će nam se Maglić bar malo raskopčati...
Izađosmo
nekako na put, kao omađijani. Stakla na kombiju zamagljena. Željko je našao put
u nirvanu.
Mi
potražismo put kroz prašumu Perućicu. Jedna staza je vodila do one trake od
vodopada Skakavac. Staza duboko ukopana u prašumski milje. Pera Djetlić
povremeno remeti nestvarnu tišinu, udarajući ritmično kljunom u stablo jele,
gore negdje pod nebesima. Tek tada shvatismo da sve što treba reći, dovoljno je
i šapatom. Miris mokrog lišća titrao je
oko nosa. Svi se složismo da valja ići do samog vodopada. Posle nekog vremena,
potrefismo odvajanje, čija staza se na nekoliko mjesta gubila, pa iznicala na
neočekivanom. Već kad se približismo visokoj stijeni, začu se i potmuli huk.
Strmoglavo spuštanje klizavim putićem je na momente isključivalo svaki vid
romantike. Hvatao sam se i rukama i nogama za grane i tanka stabla,
proklizavajući duboko, dole gdje kao da nema dna...
Grandiozni
proizvod prirode se obrušavao sa stijene visoke 75 metara! Nečuven huk,
tutnjava i lelek! Sve to uz pražnjenje vodenog topa, koji je posipao sve oko
sebe, kao priličan pljusak. Poslednji dio staze kroz lišće „slonovih ušiju“,
završio se epicentrom vodenog pada. Pokidano stijenje i zaobljeno kamenje je
govorilo o silini padajuće stihije. Imali smo sreću, jer takav prizor je
proizvod žestokih kiša u nekoliko poslednjih dana. Tako je to kad uplatiš za
dobro vrijeme, preko info stana! I to do 20-og u mjesecu. Nema da omane
vodopad...
Od
silne buke niko nije ni pokušao da izusti ni riječ. Aleksandar i Petar su
igrali pantomime. Goran i Nataša su ubrzano fotkali. Na oči i uši gomilala se
otežala ljepota. Mali čovjek je stajao opčinjen velikom predstavom prirode. Na
tren je mali čovjek osjetio koliko je mali...
Popeti
se istom stazom natrag je bio priličan poduhvat. Opet kao onaj četveronožni
frend, grleći sve za šta se možeš uhvatiti i pridržati, nekako izbauljasmo do
lijepe zaravni. Vlaga u vazduhu, kapi sa lišća i znoj ljudskog tijela,
pomiješali se u jednu dozu preobilnu za jadna pluća. Dobar odmor je to ,donekle
otklonio. Ostatak prepješačismo u blago čavrljajućem tonu. Na izvoru voda
dobija svoj pitomi oblik. Umivanjem i naša lica izgubiše malo od divljeg...
I
Željkovo lice je prilično sinulo, posle nekoliko sati sna. Valja nama do
Prijevora. Usput sretosmo parkirane glomazne mašine. Izgleda da je bilo poravke
puta. Kakav li je bio ranije!? Na zaravan samog Prijevora, napokon izađosmo iza
podneva. Sa obje strane puta male naseobine šatora, raznih drečavih boja. Kao
cvjetovi, vire iz polegle trave. Magla se podigla Magliću čak do pupka. Šta li
nas čeka do gore?
Blaga
zaravan ispod puta je obećavala malo udobnosti za naše naselje. Četiri šatora
začas dobiše originalnu formu, sa ulazima okrenutim jedan ka drugom.
Planinarsko pleme je na okupu. Bez ratničkih boja. Samo rumenih obraza od
vjetrovite svježine. Crvena polako uzima primat. Da sve bude dobrog ugođaja,
zapalismo i vatru. Vlažna drva nekako planuše, dajući dimu poseban miris.
Falilo nam je malo muzike. Nije dugo potrajalo, a kiša krenu da dobuje u ritmu
tam tama. Žurka je počela...
Od
pet popodne pa do pet ujutru, trajala je
žurka, a za muziku su se pobrinuli DJ Vjetar i DJ Kiša. Ušuškani u platnenim
kućicama, pitali smo se šta nam donosi jutro. Zaspao sam prvi put u 8 sati.
Probudio se u ponoć. Koncert je trajao nesmanjenom žestinom. Vjetar je u naletima
naduvao šator, prijeteći da ga katapultira. Osjetih potočić ispod nogu. Vreća
mokra od koljena do dna. Mokra i jakna pod glavom. Stavih suvu majicu preko,
promeškoljih se i ponovo zaspah. U dva sata opet mokro buđenje. Kapi padaju na
čelo. Odmakoh se od platna. Upalih lampu da pregledam vodeni krevet. Napolju se začu ženski glas:
-Halo,
jeste budni! Halo, jel me čujete!?
Pomislih:
kome se se obraća u ovo doba? Vjerovatno je neko stigao novi, dok sam spavao.
-Halo,
da li me čujete? Do you speak english?
E,
jbg! Ipak mene izgleda pita!
-Čujem
vas. Šta vam treba?
-Da
li znate gdje su podigli šatore ljudi iz sivog kombija, koji su stigli sinoć
oko 8 sati?
-Ne
mogu vam pomoći. Nisam nikoga vidio. Tada sam već zaspao.
-Dobro,
ništa! Hvala!
U
dva ujutru se traže po šatorima? Osim kiše i vatrena vodica je tekla. Da li sam
joj trebao i na engleskom odgovoriti? Hajd sad...
Sreća
pa ponesoh dva peškira. Manji je bio dovoljan za odstranjivanje vode.
Fenomenalna mentalna vježba. Gluvo doba, huči vjetar, gromulja kiša, a ti kupiš
barice vode i cijediš kroz otvor. Taman kad isjediš, ulazi nova količina.
Potpuno razbuđen, iskopah primus iz ranca, pa skuvah malo čaja. Na pakovanju je
pisalo Kopaonički čaj. Hm. Kopaonik na
Magliću. Nije loše. Prepustih se duvanju u šolju i laganom pijuckanju. Oko tri,
opet mi se prispavalo. Sklupčah se u ono malo suvog dijela šatora i utonuh u
dremež. U 4 sata više nije bilo sumnje. Noć se povlači pred jutrom. Šta li ono
donosi?
Otvorih
rajfešlus na ulazu, vireći u mokru stvarnost. Noć se povlači sa trakama magle i
kiše koja naglo posustade. Kako sad u wc!? Zatrapkah bos po ledenoj travi. Prva
kabina je tamo gdje stigneš. Dva naleta pljuska se stopiše u jedan. Olakšanje
je bilo samo zbog jednog. Začuše se glasovi iz drugih šatora. Kao da su svi
čekali da neko drugi ustane umjesto njih...
-Jeli,
bre! Kakve te ono žene bude u sred noći? Petar promoli glavu kroz otvor šatora,
šeretski se smješeći.
-Ma
ništa značajno. Malo smo vježbali engleski. Kažu da se najbolje pamti oko dva
ujutru.
-E
fino. Neka ste malo proćaskali. Hoćemo li krenuti u šest?
-Idemo
što ranije. Samo da se spakujemo.
Ostatak
ekipe četvoronoške izlazi iz svojih kućica, mjerkajući nebo. Magla i oblaci su
obećavali lijep provod. Spakovah brzo svoje mokre stvari, zajedno sa iščašenim
šatorom i potrpah u gepek. Željko je budan, kao da i on ide na vrh.
-Fanđo,
hoćeš sa nama gore?
-Neka,
hvala! Samo vi uživajte.
Krenusmo
malo kasneći, sačekavši Ostoju i Bobu,
bračni par iz Brčkog . Ubrzo uđosmo na teritoriju Crne Gore i NP Piva. Staza ka
Trnovačkom jezeru govori o ljepoti na svim jezicima svijeta. Polako se ukazivao
i Volujak sa druge strane. Moćno i prkosno spušta svoje oštre grebene do
pitomijih dolina. Kroz jednu takvu
nadiremo kao mala vojska. Posle sat ipo pješačenja, stižemo na ivicu Trnovačkog
jezera. Modro i zeleno. Veličanstven prizor, od kojeg srce malo zastane i
preskoči svoj uredan ritam. Tek podignuta magla se povlačila ka vrhovima,
ostavljajući nas zatečene i blago otvorenih usta. Očekivao sam da se negdje odozgo,
spusti Bog lično i pokaže prstom govoreći:
-Da.
To sam davno stvarao i moram neskromno
priznati da nije ispalo tako loše?
Pogledah
ka vrhu, ali niko ne izlazi iz oblaka. Sa desna strane začuh glas:
-Dobro
vam jutro, planinari! A oklen ste?
-Mi
smo svi iz onog sivog oblaka.
-Šaljivdžija,
a? Sad će čika Miloš da vas razveseli. Jedan euro za ulaz u park. I dajte mi
vaše podatke.
-U
bre, Miloše! Odmah po novčaniku! Može li onda i neka kafa da se popije kod vas?
-Može,
brate i rakija sa kafom, samo da vas utefterim.
Na
maloj terasi ispred katuna, leže kafa, ko budali šamar. Šum potočića, koji se u
blizini slivao u jezero, bio je najjači zvuk, dok se ponovo nije naš domaćin
oglasio:
-A
jadni ne bili, šta ćete jesti kad se vratite danas? Da vam Miloš spremi malo
cicvare, a?
-Uf!
Domaćine, pa iz tebe svevišnji progovara.
-Ćuti,
jadan, ne huli! Koliko porcija, devet?
-Ma,
zaokruži na deset. Neće se baciti. Vidimo se oko dva.
-Oko
dva možda navrati moj pokojni ćaća, a vi nećete prije četiri.
-Ih
četiri! Ma brzi smo mi.
-Jašta.
Vidim. Na jeziku...
-Vidimo
se onda popodne.
-Hajd,
sa srećom.
Nekako
nevoljko se pokrenusmo, cijepajući idiličnu sliku na nekoliko dijelova. Staza
je vijugala kroz visoku travu, sa desne strane jezera. Naiđosmo i na dva mala
jezera, koja su isijavala moćne nijanse zelene boje. Uspon kreće ulaskom u
šumarak, a onda se sve podiže nebu pod oblake. Kradući visinu, zadihan i
znojav, kradem i neopisivi pogled u
kojem se jezero polako pretvara u veliko modro srce. Stanem, duboko udahnem, gledam,
ne vjerujem. Rođene oči su malo za tu ljepotu. Fali još nekoliko pari. Evo ih,
pristižu...
Taman
kad pomislih da noge otkazuju, a i pluća nešto jauču, iskobeljah se
četveronoške do prijevoja, obilježenog putokazima. Odjednom, kao prosuti iz
lavora punog magle, pojavi se grupa
visokogoraca, sa kacigama i penjačkom opremom. Vesela mladež, bez znakova
umora. Samo smjehom rastjeruju oblake. Uputih uobičajeno pitanje najbližoj djevojci:
-Koliko
još ima do vrha?
-Zavisi.
Ako idete polako, kao vi, onda oko dva sata.
-E,
baš ti hvala!
Polako,
a? Da ovo čuju ostali! Ali, nema nikoga
na vidiku. Nešto su se otegli. Ajd, polako...
Osjećam
u plućima da je visina od 2000 m tu negdje. Grabim usku stazu, stavljam je pod
đonove mokrih cipela i ulazim u gustu
maglu, začinjenu oblacima. Osim disanja
i lupanja srca, nikakav zvuk se ne čuje. Sve je kao prekriveno velikim bijelim
ćebetom. Ušuškano, mekano i vanzemaljsko.
Na
jednom mjestu, u blizini rascjepljene stijene, naiđoh na obilan životinjski izmet.
Hm. Da nije onaj međed, što ga spomenu policajac? Možda me čeka na vrhu, sa
pečatom? Odjednom nečiji glasovi iza stijene. Pojaviše se dva planinara, kao
utvare. Pozdravih sa malim olakšanjem. Da je gore međed, sreo bi najprije njih
dvojicu. Hrabro nastavih hodanje kroz ništavilo. Uostalom, i ako ga sretnem,
neko će od nas dvojice stići na Miloševu cicvaru. Plaćeno je unaprijed.
Sa
međedom i cicvarom u mislima, obreh se i na samom vrhu Maglića. Čak se i DJ
Vjetar utišao,pa priđoh kamenom obilježju, skoro pobožno. Ova dionica nije tako
teška. I to je to!? Mačiji kašalj...Mislim na veliku mačku. Recimo lavlji
kašalj.
Iz
metalne kutije izvadih pečat, dajući istoriji uspona sopstveni doprinos. 2386m.
Aferim!
Raskomotih
se, čekajući ostatak ekipe. Naslonjen na zidić, skinuh natopljene cipele i
čarape. Sinuše smežurana stopala. Iscijedih čarape, obrisah noge i obuh suve,
čiste. Kakav praznik! Tako u čarapama, kao pravi domaćin, dočekah dvojicu
mladih planinara. Jedan je iz Tomislavgrada, drugi iz Makarske. Nose one
ogromne rančeve sa šatorima, kao da su torbice! Eh, mladosti...
Napokon,
stiže i moja ekipa. Sakupljeni oko zastave, načinismo par fotografija za
uspomenu. Red je da se i malo odmore, pa stoga prilično smrznut, krenuh nazad
sam, kako sam i došao. Aleksandar napomenu kroz osmjeh:
-Ostavi
malo cicvare i za nas.
-Ne
brini! Čika Miloš to čuva sa kuburom! Vidimo se dole...
Ista
staza, ali sad naopačke, pa mi i misli nekako naopako. Probam da ne mislim
ništa. Nije to tako teško. Poluprazna je. Jes đavola. Sve nešto repato i
zubato. Stanem, odmahnem glavom par puta, kao goveče kad ga muhe spopadnu, pa
se usredsedim samo na stazu. Vrag ga odnio, ako nisam izdržao čitav minut!
Osladilo se to meni, pa od sreće zamalo ne zamukah. Srećom, sa ove strane nisam
sreo nikoga. Kakav bi to bio prizor u sred maglom pokrivene planine. Čovjek sam
na stazi, natovaren rancom, maše glavom kao Jimmy Page, ali bez gitare.
Hodajući
dalje, tako oborene glave i ne primjetih
odmah da se magla naglo razilazi. Sve ono što se skrivalo po ćoškovima pogleda,
nahrupi pred oči izazvavši oduševljenje u mojoj raščupanoj glavi. Volujak i
Zelengora su cijepali odjeću istkanu od magle i pokazivali svoj torzo u
najljepšem izdanju. Opet zastadoh, zablenuh. Kolika je dnevna doza ljepote za obično čeljade? Mislim da ću se
predozirati, jer ovo je sve već probuđeno i u venama, pa pristiže kap po kap,
kao infuzija koja spašava život. Sve one skrivene stijene, udoline, odroni
i vrtače, obložene mirišljavom travom i
rijetkim cvijećem, dolaze u vidokrug, strpljivo čekajući u redu, da oko može
bar malo da sprovede do duše. Nadvijam se sa ukočenih litica na jezero, ovaj
put i tračkom sunca obasjanog. Sjedem,
gledam, upijam. Ustanem, vratim se, sjedem, upijam. Sjedim i gledam. Sjedim...
Sa
naporom odvojih nekako oči, jer tolika količina ljepote počinje da boli. Zato,
ubacih noge u prvu brzinu, pa nepodmazanim koljenima dadoh oduška. Strmeknuh se
nekako onom istom stazom , koja mi je dušu uzela pri usponu, bivajući sve bliže
jezeru, koje je sunce upravo šminkalo
najkvalitetnijom šminkom, kao Moniku Beluči,
pred izlazak na crveni tepih u Kanu.
Pred
katunom nije bilo Monike. Samo čika Miloš sa unukom. Pogleda me ispod oka i
reče:
-U
dva, a? Rekoh li ja, nećete vi prije četiri. Eto ti stiže prvi, a njih još nema
na vidiku. Sve ja to gledam kroz dvogled. Ama, neće oni ni do pet! Čuš šta ti
rečem!?
-Jest
vala! U pravu si bio! A da meni sipaš malo cicvare?
-A,
bogomi nema od tog ništa! Jok, dok se svi ne skupite. Pa da se ohladi!
-Može
onda jedna kafica?
-E
to može. Jeli, a hoćeš i jednu rakicu? Domaća, sa travkama. Nu, viđi! Sve trave
oko jezera.
-Hvala
ti, samo ću kaficu. Onaku kao jutros. Znaš joj ti nešto...
Čekajući
da kafa dobije jutrošnji oblik, prepustih se udobnoj stolici. Popodne je bivalo
živahnije od jutra. Nekoliko ekipa je šetalo oko jezera. Milošev konj, bjelko
je nezainteresovano pasao obilnu travu, goneći dosadne mušice, kitnjastim
repom. Nad površinom vode se nadnijelo kasno popodne. I sam se nadnijeh
nad šoljom mirišljave kafe. Šta
poželjeti još? Malo cicvare...
-Eno
ih, silaze ozgo! Ma rekoh ti ja, jadan, neće oni do pet! Kakva crna dva sata!
Znam ja!
I
baš negdje oko pet siđoše ostali, pogledajući prema astalu. Ostoja zovnu:
-O
Miloše! Jel gotova cicvara?
-A
nema ništa od cicvare! Rekli ste da bude gotova u dva, a sad je pet. Rekoh li
ja da nećete stići prije! Znam ja kolko treba! Ajde sad, hoćete kafu, rakiju,
pivo? Bogami, ko da ste iz gladi pobjegli! Daj cicvaru, pa daj civaru! Kud je
pomenuh jutros...
-Može
kafa i rakija. Može i pivo. Sve može, moj Miloše.
-E
tako vas volim. Hajd polako...Sad će
kafa.
Ispoštovasmo
sve po redu. Umorne noge su se pružale daleko ispod stola. Oči se povremeno
podizale prema vrhovima, koje je ponovo napadala magla. Vrijeme je i da se
nešto pojede. Na primjer-cicvara. Miloš napokon doviknu:
-Ajte
gore za sto. Sve je spremno.
A
na stolu uredno upakovana porcija sa cicvarom, posuda puna kajmaka i sira i
veliki hljeb, pečen pod sačom. E da! I krompiri. Prosto pogibija. Napokon je i
stomak dobio svojih pet minuta. Čulo se samo mljackanje. Slast se prelivala u
sva čula. Biće i za vozača. Valja ga odobrovoljiti, jer poprilično kasnimo.
Malo ubrzasmo proceduru halapljivosti i spremni za pokret, pozdravismo
domaćina:
-Miloše,
kako da ti se zahvalimo za ovu gozbu?
-Šta
da mi zahvaljute!? Još 13 evra da doplatite za ručak! Kafu i rakiju kuća časti.
-A,
pa naravno! Evo ostatak i ostaj nam u zdravlju!
-Ja,
ja. Hajte vi polako...Zdravi bili!
Ostavismo
domaćina da čuva Trnovačko jezero od ljudske nemarnosti, puštajući noge da
klimataju po kamenju nekadašnjeg riječnog korita. Malo dole, pa puno gore i
pomalo po ravnom, sve do Prijevora, koji nas dočeka ponovo ljutito i
namrgođenih oblaka. Kao da smo mu nešto skrivili. Željko nervozno šetka ispred
kombija. Cicvara je malo ublažila napetost. Na brzinu pakujemo šatore i opremu.
Pozdravljamo nove poznanike, Bobu i Ostoju, bez kojih doživljaj ne bi bio
potpun. Neki Belgijanci nam mašu, okupljeni oko
svog džipa sa izbušenim gumama.
Prijevor
ostavljamo onakvog kakvog smo i zatekli. Natmuren, zamišljen i sam sebi
dovoljan. Maglić se prekrio dodatnom količinom oblaka i magle, ostavljajući nam
nenapisan poziv, da dođemo ponovo. Možda ga zateknemo kako oštrim vrhovima
češka plava nebesa, osluškujući Milošev glas
kako burgija sa jezera:
-
Kakva crna dva sata!? Neće oni ni do pet! Znam ja...
Dopisnik
iz Džepova Prirode:
Branislav
Makljenović
