Beograd me danas
zove,
Obavija svojim
rukama.
Po Beogradu me odavno love,
Svisnutog na bolesnim mukama.
Beograd mi se
danas bliži,
Ulicama me uzima
u se.
U ovaj grad uđi,
prokliži,
Neka ti zagrli
kose ruse.
Beograd je u meni
danas,
Po malo lud i
žestok.
Beograd je
otvoren grad i za nas,
Danas ćemo uplivati u njegov tok.
Beograd je pust
bez tebe,
Odoh da te tražim po ulicama.
Beograd me danas
ćoškovima grebe,
Beograd danas
gledam u svim licima.
Beograd mi neće
zamjeriti,
Dok ti ovo
riječima pišem.
Beograd će mi,
možda, mjeriti,
Spirometriju, dok
u njemu dišem.
Beograd, on
je veliki šeret,
On se prostro po
duši, u blatu.
Ovakvi, kao ja,
su mu teret,
Ovakvih se
naslušao, pjesmu zna tu!
Beograd je veliki
i beo,
I kad njemu se vratim,
Stanem u njega
skroz, ceo,
I kad nisam u
stanju to da shvatim.
Beograd grlim
zapanjeno,
Kao da ga prvi
put vidim.
U njemu se
osjećam smanjeno,
Kroz beogradske
ulice večeras bridim.
Beograd grlim
zapanjeno...
Dopisnik iz
Džepova Snova:
Branislav Makljenović
