Приказивање постова са ознаком petak. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком petak. Прикажи све постове

четвртак, 19. јул 2018.

Maglić u venama


6-8.07                                           


Munjevito zbrisasmo iz Beograda. Petak je veče, 22 sata. Svi su već spremni za vikend žurku. Ibarska magistrala se otvorila za lakšu vožnju. Poluprazan i polumračan put je domaćinski pokazao sve svoje dobre strane. Loše su ostale u mraku. Željkov mercedes je klizio ka Valjevu. U stvari, ne baš konstantno klizio, jer su ispred Valjeva iskopani pravi rovovi na jednoj dionici, pa je bilo malo drmusanja i procjeđenih psovki. Centar Valjeva je  vrlo živahan. I ovdje je žurka uveliko krenula. Skockani, mladi i raspoloženih osmjeha, valjevčani su okupirali šetališta.

Penjemo se preko Debelog brda, na stranu Bajine Bašte. Petak se već zabio u subotnji početak. Serpentine raznose zvuk škripavih guma. Evo je i Drina! Svjetluca u mraku, kao u igri skrivalice. Bajina Bašta je zaspala. Samo na benzinskoj pumpi, par sanjivih pogleda, dok marširamo grupno do WC-a. Bešike i prostate uredno funkcionišu. Put preko Tare za Kremna, malo slabije. Opet rovovi, spremni za krpljenje. I pored naprezanja da ostanem budan, glava počinje da propada ka grudima. Trzam se kao uboden iglama. Evo ga, Kaluđerske bare, pa Kremna, Mokra Gora. Na granici nikog osim graničara. Policajac pita:

-Dokle vi?
-Na Maglić. Planinari.
-A, planinari! Pa imate na Tjentištu rok festival, pa svratite.
-Naravno. Hvala! Zapjevaćemo i mi nešto na vrhu.
-Samo tiho, ima gore međeda.
-Pa, njemu ćemo pjevati na uvce...
-Onda, sa srećom.

Do Višegrada, skoro da nije bilo nijednog auta. Željko je potpisivao Mečku, novim gumama. Andrić grad se šepurio noćnom odeždom, koja mu je vrlo dobro stajala. Dva tipa su se ljuljuškala u hodu, hvatajući polupijani zalet ka kućama. Ispod ćuprije, Drina je ponovo  svjetlucala odrazom noćnih svjetiljki. Usput je mokro  dodirivala mjesta poput: Međeđe, Ustiprače, Goražda, Foče. Dodir noći je stvarao osjećaj praznine.

Iz polusna upadosmo u Tjentište kao fantomi mraka. Svitanje je tek nagovještavalo svoj silazak sa nebesa. Jedva potrefismo odvajanje za Prijevor. Ulazimo u NP Sutjeska kao u do pola ispričanu priču. Ovde je put pravljen rupama, sa pomalo asfalta. Već prema Dragoš sedlu je malo bolje. Nema asfalta, samo makadam i blato.

Vožnja kroz šumski tunel, stvara osjećaj da si stigao na kraj svijeta. Ali ima još malo, eto samo tu, iza ove ili one sledeće krivine. U tom se pojavi proširenje na Dragoš sedlu, sa svim putokazima, koji su provirivali iz magle. Jutro samo što nije. I ova grupa planinara, okupljenih osam, samo što nije...Zaspala.


Uskačem u komade opreme, zijevajući kao majmun iz porodice lijenjivaca. I ostali su u tom fazonu par minuta. Ostavljamo Željka da napokon ovjeri zadnje sjedište i zasluženo odspava. Spustismo se do vidikovca Bešikta. Ulazimo u šumu kao u crkvu, lagano sa pobožnim pogledom na prizore koji se pomaljaju iz magle. A skrivala je svašta! Sa samog vrha se čuo huk vodopada, čiji pad  vidjesmo kao tanku traku. Tjentište i dolina heroja su obučeni u sivi kostim gustog tkanja. Gledasmo maglu kako se kao ogromni pauk kreće u svim pravcima, čas se podižući ka vrhovima, čas se kidajući u komade, u čijim se prazninama pomaljalo jutro, mokro i modro. Stajasmo neko vrijeme u potpunoj tišini, sluteći da se u ovakvom ambijentu, nekad davno stvarao svijet, ali bez prisustva ljudskog roda.

Obrisi donjih dijelova Maglića, Volujaka i Zelengore su se pomaljali vrlo stidljivo, samo do koljena. Sve ono gorostasno napao je onaj pauk, svim raspoloživim snagama. Valjda će nam se Maglić bar malo raskopčati...

Izađosmo nekako na put, kao omađijani. Stakla na kombiju zamagljena. Željko je našao put u nirvanu.

Mi potražismo put kroz prašumu Perućicu. Jedna staza je vodila do one trake od vodopada Skakavac. Staza duboko ukopana u prašumski milje. Pera Djetlić povremeno remeti nestvarnu tišinu, udarajući ritmično kljunom u stablo jele, gore negdje pod nebesima. Tek tada shvatismo da sve što treba reći, dovoljno je  i šapatom. Miris mokrog lišća titrao je oko nosa. Svi se složismo da valja ići do samog vodopada. Posle nekog vremena, potrefismo odvajanje, čija staza se na nekoliko mjesta gubila, pa iznicala na neočekivanom. Već kad se približismo visokoj stijeni, začu se i potmuli huk. Strmoglavo spuštanje klizavim putićem je na momente isključivalo svaki vid romantike. Hvatao sam se i rukama i nogama za grane i tanka stabla, proklizavajući duboko, dole gdje kao da nema dna...

Grandiozni proizvod prirode se obrušavao sa stijene visoke 75 metara! Nečuven huk, tutnjava i lelek! Sve to uz pražnjenje vodenog topa, koji je posipao sve oko sebe, kao priličan pljusak. Poslednji dio staze kroz lišće „slonovih ušiju“, završio se epicentrom vodenog pada. Pokidano stijenje i zaobljeno kamenje je govorilo o silini padajuće stihije. Imali smo sreću, jer takav prizor je proizvod žestokih kiša u nekoliko poslednjih dana. Tako je to kad uplatiš za dobro vrijeme, preko info stana! I to do 20-og u mjesecu. Nema da omane vodopad...

Od silne buke niko nije ni pokušao da izusti ni riječ. Aleksandar i Petar su igrali pantomime. Goran i Nataša su ubrzano fotkali. Na oči i uši gomilala se otežala ljepota. Mali čovjek je stajao opčinjen velikom predstavom prirode. Na tren je mali čovjek osjetio koliko je mali...

Popeti se istom stazom natrag je bio priličan poduhvat. Opet kao onaj četveronožni frend, grleći sve za šta se možeš uhvatiti i pridržati, nekako izbauljasmo do lijepe zaravni. Vlaga u vazduhu, kapi sa lišća i znoj ljudskog tijela, pomiješali se u jednu dozu preobilnu za jadna pluća. Dobar odmor je to ,donekle otklonio. Ostatak prepješačismo u blago čavrljajućem tonu. Na izvoru voda dobija svoj pitomi oblik. Umivanjem i naša lica izgubiše malo od divljeg...

I Željkovo lice je prilično sinulo, posle nekoliko sati sna. Valja nama do Prijevora. Usput sretosmo parkirane glomazne mašine. Izgleda da je bilo poravke puta. Kakav li je bio ranije!? Na zaravan samog Prijevora, napokon izađosmo iza podneva. Sa obje strane puta male naseobine šatora, raznih drečavih boja. Kao cvjetovi, vire iz polegle trave. Magla se podigla Magliću čak do pupka. Šta li nas čeka do gore?

Blaga zaravan ispod puta je obećavala malo udobnosti za naše naselje. Četiri šatora začas dobiše originalnu formu, sa ulazima okrenutim jedan ka drugom. Planinarsko pleme je na okupu. Bez ratničkih boja. Samo rumenih obraza od vjetrovite svježine. Crvena polako uzima primat. Da sve bude dobrog ugođaja, zapalismo i vatru. Vlažna drva nekako planuše, dajući dimu poseban miris. Falilo nam je malo muzike. Nije dugo potrajalo, a kiša krenu da dobuje u ritmu tam tama. Žurka je počela...

Od pet popodne pa do pet  ujutru, trajala je žurka, a za muziku su se pobrinuli DJ Vjetar i DJ Kiša. Ušuškani u platnenim kućicama, pitali smo se šta nam donosi jutro. Zaspao sam prvi put u 8 sati. Probudio se u ponoć. Koncert je trajao nesmanjenom žestinom. Vjetar je u naletima naduvao šator, prijeteći da ga katapultira. Osjetih potočić ispod nogu. Vreća mokra od koljena do dna. Mokra i jakna pod glavom. Stavih suvu majicu preko, promeškoljih se i ponovo zaspah. U dva sata opet mokro buđenje. Kapi padaju na čelo. Odmakoh se od platna. Upalih lampu da pregledam vodeni krevet.  Napolju se začu  ženski glas:

-Halo, jeste budni! Halo, jel me čujete!?
Pomislih: kome se se obraća u ovo doba? Vjerovatno je neko stigao novi, dok sam spavao.
-Halo, da li me čujete? Do you speak english?
E, jbg! Ipak mene izgleda pita!
-Čujem vas. Šta vam treba?
-Da li znate gdje su podigli šatore ljudi iz sivog kombija, koji su stigli sinoć oko 8 sati?
-Ne mogu vam pomoći. Nisam nikoga vidio. Tada sam već zaspao.
-Dobro, ništa! Hvala!

U dva ujutru se traže po šatorima? Osim kiše i vatrena vodica je tekla. Da li sam joj trebao i na engleskom odgovoriti? Hajd sad...

Sreća pa ponesoh dva peškira. Manji je bio dovoljan za odstranjivanje vode. Fenomenalna mentalna vježba. Gluvo doba, huči vjetar, gromulja kiša, a ti kupiš barice vode i cijediš kroz otvor. Taman kad isjediš, ulazi nova količina. Potpuno razbuđen, iskopah primus iz ranca, pa skuvah malo čaja. Na pakovanju je pisalo Kopaonički čaj.  Hm. Kopaonik na Magliću. Nije loše. Prepustih se duvanju u šolju i laganom pijuckanju. Oko tri, opet mi se prispavalo. Sklupčah se u ono malo suvog dijela šatora i utonuh u dremež. U 4 sata više nije bilo sumnje. Noć se povlači pred jutrom. Šta li ono donosi?

Otvorih rajfešlus na ulazu, vireći u mokru stvarnost. Noć se povlači sa trakama magle i kiše koja naglo posustade. Kako sad u wc!? Zatrapkah bos po ledenoj travi. Prva kabina je tamo gdje stigneš. Dva naleta pljuska se stopiše u jedan. Olakšanje je bilo samo zbog jednog. Začuše se glasovi iz drugih šatora. Kao da su svi čekali da neko drugi ustane umjesto njih...

-Jeli, bre! Kakve te ono žene bude u sred noći? Petar promoli glavu kroz otvor šatora, šeretski se smješeći.
-Ma ništa značajno. Malo smo vježbali engleski. Kažu da se najbolje pamti oko dva ujutru.
-E fino. Neka ste malo proćaskali. Hoćemo li krenuti u šest?
-Idemo što ranije. Samo da se spakujemo.

Ostatak ekipe četvoronoške izlazi iz svojih kućica, mjerkajući nebo. Magla i oblaci su obećavali lijep provod. Spakovah brzo svoje mokre stvari, zajedno sa iščašenim šatorom i potrpah u gepek. Željko je budan, kao da i on ide na vrh.

-Fanđo, hoćeš sa nama gore?
-Neka, hvala! Samo vi uživajte.


Krenusmo malo kasneći, sačekavši  Ostoju i Bobu, bračni par iz Brčkog . Ubrzo uđosmo na teritoriju Crne Gore i NP Piva. Staza ka Trnovačkom jezeru govori o ljepoti na svim jezicima svijeta. Polako se ukazivao i Volujak sa druge strane. Moćno i prkosno spušta svoje oštre grebene do pitomijih dolina.  Kroz jednu takvu nadiremo kao mala vojska. Posle sat ipo pješačenja, stižemo na ivicu Trnovačkog jezera. Modro i zeleno. Veličanstven prizor, od kojeg srce malo zastane i preskoči svoj uredan ritam. Tek podignuta magla se povlačila ka vrhovima, ostavljajući nas zatečene i blago otvorenih usta. Očekivao sam da se negdje odozgo, spusti Bog lično i pokaže prstom govoreći:
-Da. To sam davno stvarao i moram  neskromno priznati da nije ispalo tako loše?
Pogledah ka vrhu, ali niko ne izlazi iz oblaka. Sa desna strane začuh glas:

-Dobro vam jutro, planinari! A oklen ste?
-Mi smo svi iz onog sivog oblaka.
-Šaljivdžija, a? Sad će čika Miloš da vas razveseli. Jedan euro za ulaz u park. I dajte mi vaše podatke.
-U bre, Miloše! Odmah po novčaniku! Može li onda i neka kafa da se popije kod vas?
-Može, brate i rakija sa kafom, samo da vas utefterim.

Na maloj terasi ispred katuna, leže kafa, ko budali šamar. Šum potočića, koji se u blizini slivao u jezero, bio je najjači zvuk, dok se ponovo nije naš domaćin oglasio:

-A jadni ne bili, šta ćete jesti kad se vratite danas? Da vam Miloš spremi malo cicvare, a?
-Uf! Domaćine, pa iz tebe svevišnji progovara.
-Ćuti, jadan, ne huli! Koliko porcija, devet?
-Ma, zaokruži na deset. Neće se baciti. Vidimo se oko dva.
-Oko dva možda navrati moj pokojni ćaća, a vi nećete prije četiri.
-Ih četiri! Ma brzi smo mi.
-Jašta. Vidim. Na jeziku...
-Vidimo se onda popodne.
-Hajd, sa srećom.

Nekako nevoljko se pokrenusmo, cijepajući idiličnu sliku na nekoliko dijelova. Staza je vijugala kroz visoku travu, sa desne strane jezera. Naiđosmo i na dva mala jezera, koja su isijavala moćne nijanse zelene boje. Uspon kreće ulaskom u šumarak, a onda se sve podiže nebu pod oblake. Kradući visinu, zadihan i znojav, kradem i  neopisivi pogled u kojem se jezero polako pretvara u veliko modro srce. Stanem, duboko udahnem, gledam, ne vjerujem. Rođene oči su malo za tu ljepotu. Fali još nekoliko pari. Evo ih, pristižu...

Taman kad pomislih da noge otkazuju, a i pluća nešto jauču, iskobeljah se četveronoške do prijevoja, obilježenog putokazima. Odjednom, kao prosuti iz lavora punog magle, pojavi  se grupa visokogoraca, sa kacigama i penjačkom opremom. Vesela mladež, bez znakova umora. Samo smjehom rastjeruju oblake. Uputih uobičajeno pitanje najbližoj  djevojci:

-Koliko još ima do vrha?
-Zavisi. Ako idete polako, kao vi, onda oko dva sata.
-E, baš ti hvala!

Polako, a? Da  ovo čuju ostali! Ali, nema nikoga na vidiku. Nešto su se otegli. Ajd, polako...

Osjećam u plućima da je visina od 2000 m tu negdje. Grabim usku stazu, stavljam je pod đonove  mokrih cipela i ulazim u gustu maglu, začinjenu oblacima. Osim  disanja i lupanja srca, nikakav zvuk se ne čuje. Sve je kao prekriveno velikim bijelim ćebetom. Ušuškano, mekano i vanzemaljsko.

Na jednom mjestu, u blizini rascjepljene stijene, naiđoh na obilan životinjski izmet. Hm. Da nije onaj međed, što ga spomenu policajac? Možda me čeka na vrhu, sa pečatom? Odjednom nečiji glasovi iza stijene. Pojaviše se dva planinara, kao utvare. Pozdravih sa malim olakšanjem. Da je gore međed, sreo bi najprije njih dvojicu. Hrabro nastavih hodanje kroz ništavilo. Uostalom, i ako ga sretnem, neko će od nas dvojice stići na Miloševu cicvaru. Plaćeno je unaprijed.

Sa međedom i cicvarom u mislima, obreh se i na samom vrhu Maglića. Čak se i DJ Vjetar utišao,pa priđoh kamenom obilježju, skoro pobožno. Ova dionica nije tako teška. I to je to!? Mačiji kašalj...Mislim na veliku mačku. Recimo lavlji kašalj.

Iz metalne kutije izvadih pečat, dajući istoriji uspona sopstveni doprinos. 2386m. Aferim!
Raskomotih se, čekajući ostatak ekipe. Naslonjen na zidić, skinuh natopljene cipele i čarape. Sinuše smežurana stopala. Iscijedih čarape, obrisah noge i obuh suve, čiste. Kakav praznik! Tako u čarapama, kao pravi domaćin, dočekah dvojicu mladih planinara. Jedan je iz Tomislavgrada, drugi iz Makarske. Nose one ogromne rančeve sa šatorima, kao da su torbice! Eh, mladosti...

Napokon, stiže i moja ekipa. Sakupljeni oko zastave, načinismo par fotografija za uspomenu. Red je da se i malo odmore, pa stoga prilično smrznut, krenuh nazad sam, kako sam i došao. Aleksandar napomenu kroz osmjeh:

-Ostavi malo cicvare i za nas.
-Ne brini! Čika Miloš to čuva sa kuburom! Vidimo se dole...

Ista staza, ali sad naopačke, pa mi i misli nekako naopako. Probam da ne mislim ništa. Nije to tako teško. Poluprazna je. Jes đavola. Sve nešto repato i zubato. Stanem, odmahnem glavom par puta, kao goveče kad ga muhe spopadnu, pa se usredsedim samo na stazu. Vrag ga odnio, ako nisam izdržao čitav minut! Osladilo se to meni, pa od sreće zamalo ne zamukah. Srećom, sa ove strane nisam sreo nikoga. Kakav bi to bio prizor u sred maglom pokrivene planine. Čovjek sam na stazi, natovaren rancom, maše glavom kao Jimmy Page, ali bez gitare.

Hodajući dalje, tako  oborene glave i ne primjetih odmah da se magla naglo razilazi. Sve ono što se skrivalo po ćoškovima pogleda, nahrupi pred oči izazvavši oduševljenje u mojoj raščupanoj glavi. Volujak i Zelengora su cijepali odjeću istkanu od magle i pokazivali svoj torzo u najljepšem izdanju. Opet zastadoh, zablenuh. Kolika je dnevna doza  ljepote za obično čeljade? Mislim da ću se predozirati, jer ovo je sve već probuđeno i u venama, pa pristiže kap po kap, kao infuzija koja spašava život. Sve one skrivene stijene, udoline, odroni i  vrtače, obložene mirišljavom travom i rijetkim cvijećem, dolaze u vidokrug, strpljivo čekajući u redu, da oko može bar malo da sprovede do duše. Nadvijam se sa ukočenih litica na jezero, ovaj put i  tračkom sunca obasjanog. Sjedem, gledam, upijam. Ustanem, vratim se, sjedem, upijam. Sjedim i gledam. Sjedim...

Sa naporom odvojih nekako oči, jer tolika količina ljepote počinje da boli. Zato, ubacih noge u prvu brzinu, pa nepodmazanim koljenima dadoh oduška. Strmeknuh se nekako onom istom stazom , koja mi je dušu uzela pri usponu, bivajući sve bliže jezeru, koje je  sunce upravo šminkalo najkvalitetnijom šminkom, kao Moniku Beluči,  pred izlazak na crveni tepih u Kanu.

Pred katunom nije bilo Monike. Samo čika Miloš sa unukom. Pogleda me ispod oka i reče:

-U dva, a? Rekoh li ja, nećete vi prije četiri. Eto ti stiže prvi, a njih još nema na vidiku. Sve ja to gledam kroz dvogled. Ama, neće oni ni do pet! Čuš šta ti rečem!?
-Jest vala! U pravu si bio! A da meni sipaš malo cicvare?
-A, bogomi nema od tog ništa! Jok, dok se svi ne skupite. Pa da se ohladi!
-Može onda jedna kafica?
-E to može. Jeli, a hoćeš i jednu rakicu? Domaća, sa travkama. Nu, viđi! Sve trave oko jezera.
-Hvala ti, samo ću kaficu. Onaku kao jutros. Znaš joj ti nešto...

Čekajući da kafa dobije jutrošnji oblik, prepustih se udobnoj stolici. Popodne je bivalo živahnije od jutra. Nekoliko ekipa je šetalo oko jezera. Milošev konj, bjelko je nezainteresovano pasao obilnu travu, goneći dosadne mušice, kitnjastim repom. Nad površinom vode se nadnijelo kasno popodne. I sam se nadnijeh nad  šoljom mirišljave kafe. Šta poželjeti još? Malo cicvare...

-Eno ih, silaze ozgo! Ma rekoh ti ja, jadan, neće oni do pet! Kakva crna dva sata! Znam ja!

I baš negdje oko pet siđoše ostali, pogledajući prema astalu. Ostoja zovnu:

-O Miloše! Jel gotova cicvara?
-A nema ništa od cicvare! Rekli ste da bude gotova u dva, a sad je pet. Rekoh li ja da nećete stići prije! Znam ja kolko treba! Ajde sad, hoćete kafu, rakiju, pivo? Bogami, ko da ste iz gladi pobjegli! Daj cicvaru, pa daj civaru! Kud je pomenuh jutros...
-Može kafa i rakija. Može i pivo. Sve može, moj Miloše.
-E tako vas volim.  Hajd polako...Sad će kafa.

Ispoštovasmo sve po redu. Umorne noge su se pružale daleko ispod stola. Oči se povremeno podizale prema vrhovima, koje je ponovo napadala magla. Vrijeme je i da se nešto pojede. Na primjer-cicvara. Miloš napokon doviknu:

-Ajte gore za sto. Sve je spremno.

A na stolu uredno upakovana porcija sa cicvarom, posuda puna kajmaka i sira i veliki hljeb, pečen pod sačom. E da! I krompiri. Prosto pogibija. Napokon je i stomak dobio svojih pet minuta. Čulo se samo mljackanje. Slast se prelivala u sva čula. Biće i za vozača. Valja ga odobrovoljiti, jer poprilično kasnimo. Malo ubrzasmo proceduru halapljivosti i spremni za pokret, pozdravismo domaćina:

-Miloše, kako da ti se zahvalimo za ovu gozbu?
-Šta da mi zahvaljute!? Još 13 evra da doplatite za ručak! Kafu i rakiju kuća časti.
-A, pa naravno! Evo ostatak i ostaj nam u zdravlju!
-Ja, ja. Hajte vi polako...Zdravi bili!

Ostavismo domaćina da čuva Trnovačko jezero od ljudske nemarnosti, puštajući noge da klimataju po kamenju nekadašnjeg riječnog korita. Malo dole, pa puno gore i pomalo po ravnom, sve do Prijevora, koji nas dočeka ponovo ljutito i namrgođenih oblaka. Kao da smo mu nešto skrivili. Željko nervozno šetka ispred kombija. Cicvara je malo ublažila napetost. Na brzinu pakujemo šatore i opremu. Pozdravljamo nove poznanike, Bobu i Ostoju, bez kojih doživljaj ne bi bio potpun. Neki Belgijanci nam mašu, okupljeni oko  svog džipa sa  izbušenim gumama.

Prijevor ostavljamo onakvog kakvog smo i zatekli. Natmuren, zamišljen i sam sebi dovoljan. Maglić se prekrio dodatnom količinom oblaka i magle, ostavljajući nam nenapisan poziv, da dođemo ponovo. Možda ga zateknemo kako oštrim vrhovima češka plava nebesa, osluškujući Milošev glas  kako burgija sa jezera:

- Kakva crna dva sata!? Neće oni ni do pet!  Znam ja...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

петак, 21. април 2017.

Dodir lepote


              
                                   


Veliki petak je još veći kada putuješ. Kao da krećeš u susret Uskrsu, da presretneš praznik negde na pola puta i budeš prvi koji će sam sebi čestitati što si još uvek živ i  što sretno  nosiš glavu na ramenima.

Rano  je jutro, a već gužva na granici sa Hrvatskom. Nekako uđosmo u tu EU na točkovima plave kombi lađe. Samo što smo se malo opustili, gledajući ista zelena polja sa druge strane granice, kad nas zaustavi policija, sa rotacionim svetlima. Traže emigrante. Srećom, niko od nas nije tamnoput. Uglavnom aristokratsko belih lica. Pustiše nas na auto put, sa ljubazno upernim prstom ka slovenačkoj granici. Nema stajanja ni za toalet, pa makar bilo i tekućih problema.

Par sati vožnje kroz ravne predele oivičene planinama u daljini. Opet granica. Hrvatska nas rado propusti vani. Ispred slovenačkih kućica za pečate otegao se pesimističan red. Novinari snimaju gužvu. Tačno u podne jedan dečak je kopao nos. Jedna plava žena je popravljala šminku. Čovek u sivom automobilu je nervozno lupkao prstima po volanu i nešto mrmljao u retrovizor. Sunce je uvelo graničnu kontrolu oblacima. Osmeh se pretvara u ukočenu grimasu. Marica se ljutito oglasi:

-Šta bre filozofiraju ovi carinici!? Znate li vi kako u Švedskoj to funkcioniše!? Kao po loju! To je bre, civilizacija, a ne ovo…

Dva sata dosađivanja dobiše i validan pečat u pasoše. Uniforma iz kućice upita:

-Kam ste pošli?

-Na planinu Kum.

-Zagorje? Lepo. Dobro došli u Sloveniju.

Odmah iza granice je odmorište. Nakupilo se tekućine. Na ulazu u toalet automat uzima 50 centi. Toliko košta obeležavanje nove teritorije. Po kursu narodne banke to bi bilo 62 dinara. Nekad je  koštalo dva dinara, druže! Nisam tamo plakao. I pišanje je slađe, kad ga dobro platiš…

Olakšanih bešika zagrabismo putem ka Ljubljani. Sa obe strane blešte očešljane šume i livade na umivenom zraku. Uredno poredana sela, uredno napravljenih kuća, uredno mašu cvetnim aražmanima sa urednih terasa. Javi se Josef:

-Ovako je isto u Švajcarskoj. Sve perfektno čisto i pod konac! Vredni ljudi…

Impresivna odvajanja sa auto puta uvedoše nas u centar Ljubljane. Željko  se iskusno probijao uskim ulicama, kroz priličnu gužvu. Tražimo parking:

-Nakon dvesta pedeset metara uđite u kružni tok, pa na drugom izlazu skrenite desno.

-Kako bre desno!? Preko mosta u reku!

-Vidiš da te folira ova tvoja  Mileva. Proverava ti reflekse.

-Sad ću da je gasim. Mileva, odmori malo. Evo ga slobodno mesto, iza parkinga. Da im ne bi baš sve plaćali…Čekaću vas ja ovde. Malo da dremnem.

Ostavismo Željka da dremka, a nas osam pojačasmo kolonu pešaka. Držeći se za obalu reke Ljubljanice, za čas se nađosmo u samom centru grada. Pešačka zona je vrvila turistima sa svih krajeva dunjaluka. Grupa Japanaca sa večitim osmehom na licu, pucala je iz vrhunskih foto aparata ispred Kluba srpsko-slovenačkog prijateljstva. Jedine žrtve pucnjave su bila dva preplašena vrapca, što sa oluka prhnuše na krov. Oko spomenika Francu Prešernu i čuvenog Tromostovja, sijaset kafića nudi utočište u prijatnoj hladovini. Posle malo sudaranja sa vrevom, odlučismo se za opcija A -  sedi,  gledaj i slušaj. Uz dobar espresso, to je bio pravi izbor. Ostavismo čitava dva sata Ljubljani, a bogami, dade i ona nama i više lepote.

Skupismo se na parkingu. Željko nas uredno čeka. Nije platio!

 Fali  gospođa Marica. Dragan kaže da je otišla po jaja!? Devojke po gradu dele vaučere za besplatna uskršnja jaja. Marica se vratila po izvesnu količinu istih. Žena koja u svojoj 79-oj godini trčkara uz stepenice kao klinka! Kapa dole!

-Ma, bre! Dadoše mi neke devojke jaja, besplatno. Vidi ti Slovenaca! Ko bi rekao!? Mada, naša su jaja bolja. Vidi ovo jedno, malo,pirgavo…Bože, svašta!

Izvukosmo se iz grada uz pomoć Mileve:

-Vozite 500 metara pravo, pa na kružnom toku idite levo.

Još malo auto putem, pa ubrzo skrenusmo na lokalnu cestu, koja je otvarala dolinu reke Save, kao seosku mladu obučenu u lepršavu, zelenu haljinu. Preko mesta Litije, već u sami sumrak dokotrljasmo se pred Zagorje. Planina Kum strpljivo  čeka. I Josefova sestra, takođe. Nežan pozdrav i  paket sa orasima su isporučeni. Biće ovih dana dobre štrudle…

Na putu za vrh planine,  mali hotel. Napokon kraj vožnje. Veliki petak se odužio. Ukrašavaju ga Sonja I Sara. Majka i kćerka napravile dobrodošlicu:

-Kaj ste lahko putovali, ne?

-Se veda, Sonja. Sve ok. Hvala na
dočeku! Još ako ima tople vode za tuširanje…

-Sve je spremno. Posle dođite na večeru.

-Rado! To ne propuštamo…

Udoban smeštaj. Pogled sa terase na planinu Mrzlicu. Tuširanje. Ukusna večera. Sve je bilo uvertira za opušten san…

Subota se pojavi ranim jutrom kroz maglu sa kišobranom. Merkam vrh dimnjaka bivše elektrane, koji viri iz maglene kotline. Visok  je 365m. Da li će i ovaj dan biti takav? Dug kao godina? Neka bude, jer idemo na Bled i Bohinj. Te lepote traju večno.

Opet smo kod Ljubljane. Ovog puta ne ulazimo u grad, već nas autoput vodi prema Jesenicama i Bledu. Kiša jenjava, ali ne i  uzbuđenje  izazvano krajolikom. Rano je i nema gužve. Željko opet pronalazi parking za DŽ. Sto je džaba i bogu je milo…

Podelismo se u dve grupe. Jedni na obilazak tvrđave, uz stepenice, drugi u šetnju oko jezera.

-Koliko ima stepenica do gore? Pa oni nisu normalni! Kako misle da se popnem gore!? Ma bre, to bi u Švedskoj odmah napravili žičaru. Obilazak košta 10 evra? Pljačka, ja ti kažem! Idemo li?

Marica se žustro uputi ka stepenicama za tvrđavu, gunđajući usput. Šutke je upratiše Ana, Katarina I Dragan. Bledska tvrđava će preživeti još jednu opsadu…

Ostatak čopora je šetajući, gledao odraze visokih borova u jezerskom ogledalu. Sliku su remetile brazde koje je ostavljao crveni kajak za sobom. Idila je puštala pipke sa svih strana. Za tren se čovek uhvati u zamku. Da li si spreman dodirnuti lepotu? Vaistinu spreman!

Josef nam je pokazao vile iz socijalističkih vremena. Tito, partija, drugovi…Al se nekad dobro…živelo!

Dok smo gledali kako patke i labudovi  mirno plove kroz hladnjikavo prepodne, začu se glas:

-Dosta bre ovog pentranja! Josef, gde su te krempite? Nešto sam ogladnila.

-E, vodim vas na najbolje krempite na svetu! Kažu da su najbolje i  u Bledu.

Da li su najbolje, neću da tvrdim, ali sam pojeo jednu, trneći od  finog ukusa. Uz dobru kafu jutro je naglo krenulo da bere plodove dana. Vreme je da Bled prepusti pažnju Bohinju…

Vožnja uz korito Save Bohinjke briše i poslednji trag ravnodušnosti sa stakla. Obučen u svečane odore protkane maglom, negde odozgo, sa visina, nas je posmatrao Triglav. Malo je tužan ovih dana. Potoci suza su tekli preko litica, stvarajući reku, zelenu od udaraca svetlosti. Vodopad Savica, kao da se oteo iz čvrste planinske ruke i beskrajno pada u ništavilo, iz kojeg  se samo čuje vrisak moći i snage. Ogromno kamenje svedoči o strastima prirode. Na nekima od njih stoje mali ljudi. Stoje i dive se…

Div je mnogo tužan. Opet plače kišu! Siđosmo stazom, koja je šumu gađala kamenjem. Voda se uz koprcanje otimala usecima. Ulazimo u kombi kao u crkvu, sa poštovanjem. Toplota skida mrzovolju sa lica.

U povratku, asfaltni put grli Bohinjsko jezero desnim krakom. Mnogo je veće od komšije Bleda. Začeto silama lednika, ostavlja utisak utočišta troglavih zmajeva. Krpama magle, nevidljive ruke su brisale crnu površinu. Glasnim  ćutanjem, osetih tišinu kako s diže sa dna. Tišinu koja lomi rebra da plućima doda par udisaja. Koncentracija božijeg prisustva dostiže vrhunac. Vaistinu vaskrse…

Tišinu prekida udaljena grmljavina. Vraćamo se istim putem. Ostavljamo sela ogrnuta kišnim kaputima, da drhture mokra i hladna. Još jednom Bled. Pogled na jezero. Već je grad pun turista. Vidim jednu Japanku sa Nikonom oko vrata.

- Gospođo, ne pucaj!

Skoro potrošen dan, okačismo o radijatore u sobama. Neka se malo osuši. Noć se uveliko prikradala lokalnim drumom. Domaćin Roman se borio da prokrči vinske staze do stolova. Crvena tečnost “cvičeka” je punila staklene čaše. Pričest je trajala do iza ponoći. Amin!

Nedelja se rado probudila na Uskrs. Napolju, za promenu magla kreće na uspon. Uz doručak tucanje jajima.

-Hristos Vaskrse!

-Zaista Vaskrse!

Red je da planini Kum, budemo kumovi na Uskrs. Zato potrošismo dobar deo dana na uspon do vrha. Planinarski dom se šepurio  dobrim pogledom sa terase, koju malo iskoristismo. Verovatno nas je dobar deo Slovenije posmatrao sa horizonta, utonulog u sive oblake. Stiže i štrudla. Utonusmo naglo u ćutanje. Kratko.

-Da nema neko punjač za Ajfon? upita Marica novopridošle planinare. I oni oćutaše.

-E, je..š  planinare. Kako bre idete na planinu bez punjača!? Niko nema ajfon! Ostade mi punjač u onoj glupoj kafani! Pih! Da sam u Švedskoj, mogla bi puniti na svakom ćošku.  Jel ima još štrudle? Grehota je da se baci…

Silazak natrag je, naravno, pratila kiša. Pljusak je menjao intezitet. Štrudla je menjala oblik u crevima. Tople sobe su menjale način razmišljanja. Na današnji dan je i Bog  sigurno  malo pokisao…

Ponedeljak je idealan dan za povratke. Kao da je ujutru bilo magle…Malo šetnje kroz obližnje selo, kao priprema za celodnevnu vožnju. Lepa sela  lepo gore… na vatri  sunčevih zraka. Kuće su mamile cvetnim aražmanima. Okna na prozorima odbijaju…sjaj. Vreme je da se pođe.

Spakovani i pomalo nestrpljivi, padosmo u zagrljaj  ljubaznih domaćica. Ispratiše nas sa poklonima, kao da smo neki rod. Valjda sad i jesmo. Zatrpa nas  štrudlama  i Josefova sestra. Vraćamo deo donešenih oraha u Srbiju. Krug se zatvara…

Usput  nas je opčinjavala Sava svojim skladnim valcerom, kroz nestašna brda. Na granici  se otegao red, kao da je derbi: Zvezda-Partizan! A nema kiše! Samo oblačići poskakuju nebom, kao da draže već nervozne putnike. Dva sata dreždanja! U istoj kućici  su Slovenci i Hrvati. Policija sarađuje. Pazi, molim te!

Ovaj put prenosimo nakupljenu tekućinu iz Slovenije u Srbiju, bez carine. Ko bi rekao da toliko stane u bešiku ! Nema obeležavanja teritorije kroz Hrvatsku, jer je već obeležena lepim danom, koji je polako nestajao u retrovizoru. Još jedna granica. Još jedan dugački red.

-Srbija!? Vrati mi Švedski pasoš! Daj im, bre,  ovaj srpski , pa nek kuckaju koliko hoće!

-Eh, kako to brzo ide u Švedskoj! Ovde, bre, stalno neka gužva…

-A jel ima još štrudle?





Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

-

среда, 1. март 2017.

Rajac sa ukusom snega


    
                                        



Prilazeći selu Slavkovica, ukaza nam se Rajac, sav poprskan belom bojom. Iznenađen snegom u petak, predao se i suboti, blago reumatičnih grebena. Već kod planinarskog doma, dočeka nas i ledena magla. Sve je izgledalo kao da je i ono malo stanovnika, na brzinu evakuisano zbog neke nepogode. Potpunu tišinu pokvari jedna vrana, kriknuvši sa obližnje bandere.

-Ima li žive duše u domu?

-Sad ću da kucam na prozor, vrata su zaključana.

-Baš bi legla kafica.

-I nešto ljuto uz kafu.

-Paprika?

-Ma, beži bre!

-Sad ćeš da vidiš šta je ljuto, kad izađe Rajko, moj Bogdane.

Kao da me čuo, domaćin Rajko otključa vrata i proviri napolje, skupa sa svojom čupavom glavom i zarozanim osmjehom.

-Dobro jutro! Hoćete unutra?

-Baš si vickast! Biće dobro kad skuvaš kafu.

-Hajde, upadajte! Nešto opet zazimilo.

-Kreni sa nama do Banjana, pa ćeš se ugrijati.

-Eto ko je vickast! Ne bih se mrdnuo od šporeta bez nevolje.

-Mi smo ti nevolja. Ponesi i onaj tvoj, čuveni ratluk.

-A jedna ljuta, bože oprosti!?

-A ne! Ako imaš ljutu papriku?

-Sa kafom!?

-Pa da. Bogdan to voli tako, a i Nenad po dve smaže.

-E i ti si prolupao...

Malo ćaskanja, malo kafe, malo „paprike“ i za čas neka toplina obloži prostor. Smaza i Deki jednu. Valja se.

-A da krenemo?

-Joj ovog Gorana! On bi samo negde išao!

-Daj bolan, prođe jutro.

-A, misliš na pešačenje? Hajmo narode.

Obradova se Rajko što će nam videti leđa, pa ponese i osmeh do stolice u kuhinji. Za tezgom ispred doma, jedan domaćin prodaje sir, kajmak, rakiju. Pored tezge parkiran traktor. Uz pozdrav prođosmo dalje, putem ka nestalnom sivilu magle. Pomalo se otvarao pogled ka vrhu. Nestvarno škripanje snega pod cipelama, me podsjeti da sam jučerašnji dan proveo u majici kratkih rukava, na skoro 20C. Lep kontrast! Uostalom, petak i nema mnogo veze sa subotom, osim u kalendaru...

Bogami, do vrha stigosmo malo zadihani i rumeni, uz pratnju obaveznih kučića. Žućo i Šarov. Drugari...

Nekih desetak cenata snega je lepo pokrilo i učvrstilo razblaćeni predio. Da li se to zima predaje uz počasni plotun?

Put ispod Vijuljka nadkrilile grane otežale od belog i napravile tunel. Na nebu pukotina. Nadire plavo.

Kroz selo Polom druga priča. Već je nisko i topi se pokrivač. Barice, bare i baretine. Ko ima vodootporne cipele nek digne ruku? Nemam! Nemam! Nemam! Uf!Uf!

Dobro sad, nije smak sveta! Mokre čarape, pa šta!

Mokri i prilično blatnjavi uđosmo u selo Gornji Banjani. Dva stanovnika nas primetiše, začuđenim pogledima. U kafani Lovački sastanak sastala se još tri stanovnika. Lepa Ivana loži vatru.  Spojilli se dimovi iz cigareta i  furune.

 Lepa Ivona, sa naše strane, nazva:

- Dobar daaaan!

-Daaan!

Ženski pogledi se ukrstiše, kratko poput munje. Tri stanovnika nastaviše razgovor, sedeći svaki za svojim stolom. Na TV idu vesti.

-Šta ćete da pijete?

-Kafa, kafa, kafa i paprika, kafa, čaj, samo paprika...

Mada je Rajac čuven po dobrim krompirima, danas se hvali paprikom. Šta ćeš, moj ti...

Tu se baš junački odmorismo. Goran upade toliko u nirvanu, da za malo zaspa. Bilo je i nekih proizvoda sečenih ukoso. Dobar odziv!

Teška srca i još težih nogu, družina se klimavo, ali ipak pokrenu. Na cilju nas čeka neponovljivi Rajko i naručena čorba. Već miriše! Mislim, čorba...

Dejan i Ivona navukoše suve čarape i preko njih kese. To je sada moderno. Domaćica se lati novčanika. Kafa 30 dinara! Skupo, ljubi te ujkica!

Ajd sad naviše! Ali, nema veze. Put nas tegli kroz zaseok. Psi laju a planinari prolaze.

Korito Male Dičine popunjeno  je svježe otopljenim snegom. Glasno žubori Dičina i tim se diči. Tako sve do Crvenog vrela. Sneg, blato, žubor. Kod vikend naselja,  izvuče nas asfaltni put za ukaljane đonove. Iznad hladnjače za krompir, nebo se cepalo na dvoje. Jedan oblak pobeže od vetra prema Rudniku. Jutrošnjoj snežnoj idili ostao je samo trag. Po mokrom snegu, mokrih čarapa, opet smo u planinarskom domu. Neizbežni Rajko!

-Šta ima u Banjanima?

-Nema ništa! Šta ima kod tebe!?

-Opet si vickast! Čorba može?

-Daaaj čorbe...

-Paprika može?

-Nemoj majke ti! Potrošismo ti zimnicu. Daj čaja i kafe...

-Čuj čaja!? Kao da ste, bože sakloni, bolesni.

Mrmljajući sebi nešto u bradu, posluži nas čika Rajko, a bogami, pomože mu  i zgodna Sneža. Stomak se polako punio. Čulo se blaženo krčkanje.

 Odmičući ka noći, dan je ubrzano dobijao na lepoti...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

понедељак, 16. мај 2016.

Ponedeljak i ranisan

 





































Prođe i taj vikend pun praznih očekivanja. 

Ništa se značajno nije desilo. Da, zaboravih. Đoković je izgubio u finalu Rima. U obližnjem marketu akcijska ponuda: zelena salata za fantastičnih 29.99 din. Kupih jednu, da malo pasem.

Ponedeljak se nešto uparadio! Čist, prozračan i hladan. Kao da je krenuo na neku ceremoniju.
Možda bude  polaganje kakvog kamena temeljca danas. Valja dočekati zvanice. 
I sam nosim u rancu koji metar crvene vrpce. Zatrebace nekome da to malo presječe. Valja se...

Prva kafa. Druga kafa. Pa dobro, samo neka radno počne. Treća? Ne! Nešto me žgaravica grize. Mora da je od one salate.

Uostalom, vrijeme je za doručak. Pristojna pauza od pola sata. Ako je burek mastan, ni 45 minuta nije puno!
Bože, zašto se uvijek iz nedelje probudim u ponedeljak!?


Daj rabu božijem da jednom bar, iz nedeljne pidžame uskoči u elegantno, radno odjelo veselog petka.
Petak! Ma možeš me gaziti petkom! Možeš mi psovati svašta. Možeš me ribati verbalno i bukvalno.
Petkom popodne izađem iz firme i samo nestanem...

Halo! Donesite mi, molim vas, one ugovore od petka i jedan ranisan. 

Dopisnik iz krmeljivog ponedeljka:
Branislav  Makljenović