Приказивање постова са ознаком subota. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком subota. Прикажи све постове

субота, 20. јануар 2018.

Prečica






Već od podneva osećam kako me nešto čupa,vuče,cima.

Otimam se brzim hodom. Jurim ulicama kao da hoću što pre tabane izlizati.



Ne vredi! Kao da mi neko za vratom diše. Okrećem se naglo, kao da sam nešto ugledao.

Ništa, osim još stotine užurbanih ljudi. Nastavljam preko Terazija ka Slaviji, zaobilazeći jednog goluba.

Mene zaobiđe jedan par očiju. Tek penjući se Beogradskom ulicom shvatih.

Petak ima dil sa subotom!

Sabije nas u grupe, kolone, reke unezverenih likova i gura ubrzano prema suboti, brišući svoje, od muke oznojeno  popodne.



-Izvinite! Za subotu, desno?

-Ne, ne! Tamo je nedelja. Idite samo pravo. Kad vidite da se jutro malo nasmešilo, to je ona.

-Hvala vam puno! Vi ste nešto ozbiljni? Joj, pa poznati ste mi! Vi ste…?

-Da. Ja sam ponedeljak.

-Jasno! Izvinite žurim. Do viđenja.





Baš moradoh sresti taj ponedeljak! E sad ću navući namerno osmeh oko glave, pa valjda naletim na tu,nasmešenu, subotu.

U Njegoševoj za malo da se sudarim sa jednim plavim šiškama.

-Izvinite! Jel ima neka prečica za nedelju?

-Ne znam, gospođo! Sad sam sreo ponedeljak.

 Evo ga iza mojih leđa.

 Pitajte njega...   



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 19. јун 2017.

Golub



I pored šućmurastih prognoza, subota se probudi zajedno sa suncem. Gledamo se kroz prozor, onako, malo iskosa. Kao da se prepoznajemo posle dužeg ne viđanja. Podigoh roletne i otrpih ispitivački pogled ispod zlatnih obrva. Začuh neki čudan zvuk. Malo otegnut i mekan. O, kako prija uhu. To planina zove. Odoh...

Sa još dva musketara od Džepova Prirode, krenuh u svetao dan, pun naslućujućih obećanja. Izbor je pao na Homoljskog lepotana-Vukan. Jeste  da smo ga pohodili u početkom aprila, ali je tada bio loše volje, zaklonjen kišom i plaštom debelog sloja magle. Da te vidimo danas, tvrdoglavo momče!

Rasprostrtom dolinom Homolja zujimo ka selu Ždrelo. U sedam sati, Petrovac na Mlavi je tek ovlaš probuđen. Prolazimo grdnu građevinu, zvanu Banja Ždrelo. Kroz selo nas pozdraviše dva psa i tri kokoške. Na parkingu, ispred manastira Svete Trojice, nema nikoga. Ni u porti crkve. Samo se dva vrapca prepiru oko tek dozrelih dudova. Sipamo vodu sa izvora i odmah krećemo. Malo gradske nervoze bacamo sa pogledom na uspavane krovove seoskih kuća. Prvi progovori Nenad:

-Šta ste se ućutali? Guknite, golubovi!

-Ne zvao se ja Bogdan, ako ne odslušam ovaj koncert ptica, do kraja!

-E, onda te ostavljamo ovde. Kakav kraj! Ovo je tek početak.

-Bolje da sluša ptice nego da kači  slušalice iz telefona  u uši i maše glavom!

-Sad ćeš da slušaš samo srce kako gruva! Kreće uspon ko babina leđa, grbav.

-Ja sam već počeo mahati glavom, ali  ne zbog dobre muzike, već od muha!

-Čujemo li se, profesore!? Tukne li se pomalo?

-Au, što je prigrejalo!

Staza zarasla u ižđikljalu travu. Znoj curi u potočićima. Fali mi jedan kitnjast, konjski rep, da elegantno teram glupe muhe sa lica. Evo jedna navalila, hoće baš u uho. Beži, beštijo!

Jedno vreme se stvarno izgubiše zvuci šume. Samo je odjekivalo:

-Bum, bum, bum.

Mešalo se sa:

-Uhuuuhuu, ufuuu, ssssah.

Srce i pluća u zajedničkoj akciji pumpanja. Šuma kao sauna. Napokon izlazimo na otvoreni deo, ali ne još i na zaravan. Uspon se otegao kao pogrebna povorka. Jeste da je subota, ama nisu zadušnice!

-Momci, gde je osmeh? Promenite izraz lica, da se ne ukoči.

-Bogdan je pripremio osmeh. Samo da ga nalepi, kad izađemo na vrh!

-E, onda će još malo da bude smrknut.

Izlazak iz guste koprive, koja dosezala do pojasa, obradova i polumrtvu šumu četinara. Bukva i grab nas prepustiše jeli i  boru. Odavno napadnuta nekom bolešću, šuma kao iz „Gospodara Prstenova“, sve više tone u sopstveni mrak. Oguljena i šupljikava stabla su odolevala karpatskim vetrovima, bacajuću pogled sa visine na oborenu i polegnutu braću. Miris truleži mešao se sa mirisom cvetanja. Glasovi ptica su parali jednolični zvuk zrikavaca. Jutro se penjalo u podne.

Na čistini se pojavi i Bogdan, sav u zelenim tonovima.

-Eto si se stopio sa okolinom, kao gušter.

-Gadna bre, ova kopriva! Sve kroz pantalone ožari!

-Onda to nije bila kopriva.

-Nego šta? Konvoj škorpija!?

-Ako žari, onda je Žara.

-E baš si vickast! Kopriva ili žara, peče, majku joj...

-Da klopamo ovde?

-Ne. Još malo do Malog Vukana, pa ćemo gore.

Do gore iscjedismo svu tečnost iz sebe. Mokri kao posle potopa, zastasmo na steni sa koje se zavidi orlovima. Ote mi se dugačak krik:

-Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!

-Šta ti je, prepade me!

-Ništa. Malo oduška. A i da prekinem ove zrikavce.

-Hajde da jedemo, dok ti nije palo na pamet da poletiš.

-E ta ti nije loša! Hajd, zdravo!

-Čekaj, bre! Jesu ključevi od kola kod tebe? Ostavi pa leti.

-Taman posla! Pa da vam ostane ovaj, sa ljubavlju spremljen doručak!? Opušteno.

Zajaha svako svoju stenu, merkajući zeleni ambis, ispod litice. Dobra vežba za apetit. Nekako, creva brzo prorade...

Upržila božija zvezda! Zamalo ne zaspah. Začkiljih jednim okom po horizontu. Vrhovi Homoljskih planina, stameno stoje pobodeni u sred ogromne doline. Kučajske planine se ukazuju svojim predstavnicima-Beljanica, Veliki Krš, Deli Jovan.

Pozdravi nas i car ovog dela neba, Jastreb. Uz kliktaj se stuštio u šumu ispod nas. Da li je nekom zecu srce brže zakucalo...

-Hajmo polako, do Velikog Vukana, dok nam noge nisu postale male.

-Uf! Ne bih se mrdo odavde danima!

-Pa, ostani ti, Bogi. Doći ćemo mi opet na jesen. Pokupićemo te.

-Dobro, dobro! Idem.

Do većeg vrha, staza je vijugala između prosutih stena, stabala jorgovana i razraslih žbunova gloga. Podne se predaje popodnevu uz pokoju žrtvu. Jedna muha ostade spljeskana na licu, ne preživevši šamar upućen samom sebi. Približih se grebenom do kamenog obeležja. Sa leve strane spazih pticu. Ne beži. Stoji i gleda u stranu. Ne pomeram se. Ne pomera se. Golub. Crnog perja, sa ljubičastim prelivima ispod vrata. Neobičan. Dostojanstven. Priđoh bliže. Ne pomera se, ali me zagleda. Povređen? Ne bih rekao. Žedan? Verovatno. Priđoše i musketari sa isukanim planinarskim štapovima.

-Pst! Imamo društvo. Da ga slikamo?

-Hej, ovo je neki specijal. Vidi ima li prsten.

-Gde?

-Pa na nozi, bre! Nema ruke!

-A! „Skini prsten s desne ruke, da ti mladost ne uvene“...

-Ja budale! Daj neki čep da mu sipam vode.

-Evo, ja ću odseći dno od flašice. Neko je ostavio.

Nasu Bogdan vodu, Nenad izvadi telefon i otpoče foto priča. Golub, najpre stidljiv i uzdržan, nakon par minuta se pomeri i zagnjuri glavu u vodu. Kao da čuh:

-Joj, meraka!

Ne. Učinilo mi se. Očito vrlo žedan, ali ne halapljiv. Pio je sa stilom. Prosuh mu komadiće izmrvljenog hleba. I gladan je. Pa naravno, Ko zna odakle i koliko leti. Možda ga je onaj Jastreb pojurio sa Malog Vukana? Nenad prozbori:

-Možda se izgubio?

-Moguće. Garant učestvovao u takmičenju iz orjentiringa, pa mu ispala karta i kompas.

-Ko zna kao se on orjentiše. Kako mu pomoći?

-Valjda će se snaći i preživeti. Kompas nisam poneo, a karta Vukana mu je glomazna.

-Hajde zamoli ga za jednu zajedničku fotku.

-Krilati gospodine, da li bi ste bili ljubazni za jednu grupnu?

Izdrža naš novi poznanik sve akcije. Mirno je stajao, dok aparat škljocnuo.

-Kako da ga ostavimo samog? Valjda ga neće neko poklopati?

-Ja nisam više gladan, hajmo.

-Monstrume!

Dok smo se natraške kretali, opraštajući se od čudesne ptice, on se pomerio par koraka do ivice stene i ostao tako zagledan u samo njemu poznate predele. Kao da htede reći:

-Samo vi idite. Sve će biti u redu.

Odosmo, ali nekako ko pokisli, na ovoj proletnoj žegi. I Vukan kao da se rastužio, pa mu poispadalo kamenje sa vrha, svuda po stazi. Noge da polomiš! Sjurismo  se do sela u neznanju od zbrčkanih misli. Dvorišta se uzmirisala raspupalim voćkama. Crni dudovi ostaviše trag po prstima. Ne daju ti slagati, ako neko pita:

-Aha! Jesi li to krao dudove!?

Kako da mu kažeš:

-Nisam , majke mi!kad su ruke obojene kao mastilom?

Nije bilo nikoga da priupita. Sve zvrji prazno. Jedina konkurencija su bili bumbari. Zujeći oko glava kao mali, crni helikopteri, branili su svoju teritoriju od uljeza.

Pred seosku  prodavnicu izađe čovek u crnom. Duga seda kosa i još duža brada. Pozdravlja nas i pita hoćemo li nešto popiti. Hm. Prodavac? Već sam pomislio da je iz manastira. Čika Voja. Gazi osamdest drugu godinu. Mašala! Pijuckamo hladni napitak, dok  nas Voja, narogušenih obrva, ispituje-odakle smo, ko smo, šta smo.

Od Golog Otoka nas spasi jedna monahinja. Ispade iz prašnjave Opel Corse, zalupivši škripava vrata:

-Pomaže Bog! Odmarate malo? Neka, hvala Bogu. Deda Vojo, ja bih nešto pazarila.

-Evo, evo! Samo da mi prorade ovi prokleti zglobovi, Bog ih ne ubio!

Pozdravismo ovo dvoje nama neobičnih ljudi, u njima uobičajenoj sceni. Još malo šetnje kroz selo. Još nekoliko laveža zavezanih pasa. Jedno istrčavanje nezavezanog i iskeženog. Još dva zevanja i protezanja belih mačaka u dubokom hladu.

 Pred manastirom sretosmo starog monaha. Ide iz livade sa punom šoljom divljih jagoda. Uz pozdrav, uđe lagano u dvorište, u takođe dubok hlad.  Nismo mu bili preterano interesantni.

Zatekosmo i automobil u hladu...vrlo sazrelog crnog duda! E , stomak da te zaboli! Morao sam još malo...



Sutradan iz stana, nešto oko podne, opazih tamnu senu na simsu prozora. Sa sruge strane stakla gledao me golub!

Najpre ostadoh u mestu, bez pokreta, a onda krenuh lagano ka njemu. Bio je sive boje i samo je nezainteresovano podigao krila, prhnuvši  u vazduh. Možda ga je poslao njegov crni brat, sa Vukana? Da kaže da je živ i zdrav? Da je našao svoju kućicu, da ne brinem?

Ne, ne brinem. Znam da je živ i da će još dugo  crnim krilima da seče vazduh i živahnim očima da posmatra ljude kako mu prilaze i čude se lepoti ljubičastog presijavanja. Kao da kaže:

-E moj druže! Bilo je i gorih vremena...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

среда, 1. март 2017.

Rajac sa ukusom snega


    
                                        



Prilazeći selu Slavkovica, ukaza nam se Rajac, sav poprskan belom bojom. Iznenađen snegom u petak, predao se i suboti, blago reumatičnih grebena. Već kod planinarskog doma, dočeka nas i ledena magla. Sve je izgledalo kao da je i ono malo stanovnika, na brzinu evakuisano zbog neke nepogode. Potpunu tišinu pokvari jedna vrana, kriknuvši sa obližnje bandere.

-Ima li žive duše u domu?

-Sad ću da kucam na prozor, vrata su zaključana.

-Baš bi legla kafica.

-I nešto ljuto uz kafu.

-Paprika?

-Ma, beži bre!

-Sad ćeš da vidiš šta je ljuto, kad izađe Rajko, moj Bogdane.

Kao da me čuo, domaćin Rajko otključa vrata i proviri napolje, skupa sa svojom čupavom glavom i zarozanim osmjehom.

-Dobro jutro! Hoćete unutra?

-Baš si vickast! Biće dobro kad skuvaš kafu.

-Hajde, upadajte! Nešto opet zazimilo.

-Kreni sa nama do Banjana, pa ćeš se ugrijati.

-Eto ko je vickast! Ne bih se mrdnuo od šporeta bez nevolje.

-Mi smo ti nevolja. Ponesi i onaj tvoj, čuveni ratluk.

-A jedna ljuta, bože oprosti!?

-A ne! Ako imaš ljutu papriku?

-Sa kafom!?

-Pa da. Bogdan to voli tako, a i Nenad po dve smaže.

-E i ti si prolupao...

Malo ćaskanja, malo kafe, malo „paprike“ i za čas neka toplina obloži prostor. Smaza i Deki jednu. Valja se.

-A da krenemo?

-Joj ovog Gorana! On bi samo negde išao!

-Daj bolan, prođe jutro.

-A, misliš na pešačenje? Hajmo narode.

Obradova se Rajko što će nam videti leđa, pa ponese i osmeh do stolice u kuhinji. Za tezgom ispred doma, jedan domaćin prodaje sir, kajmak, rakiju. Pored tezge parkiran traktor. Uz pozdrav prođosmo dalje, putem ka nestalnom sivilu magle. Pomalo se otvarao pogled ka vrhu. Nestvarno škripanje snega pod cipelama, me podsjeti da sam jučerašnji dan proveo u majici kratkih rukava, na skoro 20C. Lep kontrast! Uostalom, petak i nema mnogo veze sa subotom, osim u kalendaru...

Bogami, do vrha stigosmo malo zadihani i rumeni, uz pratnju obaveznih kučića. Žućo i Šarov. Drugari...

Nekih desetak cenata snega je lepo pokrilo i učvrstilo razblaćeni predio. Da li se to zima predaje uz počasni plotun?

Put ispod Vijuljka nadkrilile grane otežale od belog i napravile tunel. Na nebu pukotina. Nadire plavo.

Kroz selo Polom druga priča. Već je nisko i topi se pokrivač. Barice, bare i baretine. Ko ima vodootporne cipele nek digne ruku? Nemam! Nemam! Nemam! Uf!Uf!

Dobro sad, nije smak sveta! Mokre čarape, pa šta!

Mokri i prilično blatnjavi uđosmo u selo Gornji Banjani. Dva stanovnika nas primetiše, začuđenim pogledima. U kafani Lovački sastanak sastala se još tri stanovnika. Lepa Ivana loži vatru.  Spojilli se dimovi iz cigareta i  furune.

 Lepa Ivona, sa naše strane, nazva:

- Dobar daaaan!

-Daaan!

Ženski pogledi se ukrstiše, kratko poput munje. Tri stanovnika nastaviše razgovor, sedeći svaki za svojim stolom. Na TV idu vesti.

-Šta ćete da pijete?

-Kafa, kafa, kafa i paprika, kafa, čaj, samo paprika...

Mada je Rajac čuven po dobrim krompirima, danas se hvali paprikom. Šta ćeš, moj ti...

Tu se baš junački odmorismo. Goran upade toliko u nirvanu, da za malo zaspa. Bilo je i nekih proizvoda sečenih ukoso. Dobar odziv!

Teška srca i još težih nogu, družina se klimavo, ali ipak pokrenu. Na cilju nas čeka neponovljivi Rajko i naručena čorba. Već miriše! Mislim, čorba...

Dejan i Ivona navukoše suve čarape i preko njih kese. To je sada moderno. Domaćica se lati novčanika. Kafa 30 dinara! Skupo, ljubi te ujkica!

Ajd sad naviše! Ali, nema veze. Put nas tegli kroz zaseok. Psi laju a planinari prolaze.

Korito Male Dičine popunjeno  je svježe otopljenim snegom. Glasno žubori Dičina i tim se diči. Tako sve do Crvenog vrela. Sneg, blato, žubor. Kod vikend naselja,  izvuče nas asfaltni put za ukaljane đonove. Iznad hladnjače za krompir, nebo se cepalo na dvoje. Jedan oblak pobeže od vetra prema Rudniku. Jutrošnjoj snežnoj idili ostao je samo trag. Po mokrom snegu, mokrih čarapa, opet smo u planinarskom domu. Neizbežni Rajko!

-Šta ima u Banjanima?

-Nema ništa! Šta ima kod tebe!?

-Opet si vickast! Čorba može?

-Daaaj čorbe...

-Paprika može?

-Nemoj majke ti! Potrošismo ti zimnicu. Daj čaja i kafe...

-Čuj čaja!? Kao da ste, bože sakloni, bolesni.

Mrmljajući sebi nešto u bradu, posluži nas čika Rajko, a bogami, pomože mu  i zgodna Sneža. Stomak se polako punio. Čulo se blaženo krčkanje.

 Odmičući ka noći, dan je ubrzano dobijao na lepoti...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

четвртак, 12. јануар 2017.

Put ka nebu




U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović


недеља, 15. мај 2016.

Evrovizija i magarac



Pomogoh suboti da ubrzano odagna vlastito popodne. 
Objasnih joj da je Novak u polufinalu pred Rimljanima, a Sanja pjeva pred Šveđanima.

Otplovila je u  predvečerje sa dosadom po krovovima grada.
Ni ulice nisu bile ništa zanimljivije.
Doduše, obilna kiša ih je dobrano istuširala i pripremila za večernji izlazak.
Iznad jedne tako okupane, zgodna Rimljanka je pravila pastašutu. Jedan Cezar je uživao.

Veče je proticala u naizmjeničnim pobjedama.
Nole je bacio na koljena Rim, a Švedsku je okupirala Ukrajina.
U tenisu je bilo više različitosti.
Evrovizija je bila gomila šljokica i svjetlosnih efekata. 
Svi su pjevali na engleskom (osim Francuza) i svi su se pravili Englezi (osim Engleza).

Shvatio sam da je i Australija dio Evrope. Malo edukacije iz geografije nije na odmet.
Napokon je Evropa postala jedno. Svi se isto oblače, govore, pjevaju, smiju.
Samo ljubav...
Kada su prvi put stavili žute minđuše našim magarcima,slutio sam da I nas to ubrzo čeka.

Dočekali smo. Možda ne na ušima, ali na duši svakako.

Skidajući minđušu sa duše, pojedoh duplu porciju paste i zadovoljno mrdnuh ušima.
Mora se nekako popuniti praznina.

Branislav  Makljenović