Put ka nebu

U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Sjećaš li se

Da li me još pamtiš?
Ja sam duh iz neke flaše.
Da li pod rukom još plamtiš?...
Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?
Ili si posuta ledom, gašena?
Imaju li te svi ili niko neće?
Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J Caleya,
Taj ritam mi uvijek liježe, prija.
I da te osjetim do svog tijela,
I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,
Rukom, što voli malo da šeta.
Ako te ka sebi još jednom pomaknem,
Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,
Biće to kao lijepilo!
Moja usna dužinu tvoje broji,
Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grubo cvijeće

Predvečerje se oglasilo mukom,

Samo je pola mjeseca  bolo tamu.

Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,

Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!

Daju im sjaj samo moje svijeće.

Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,

Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni  je tvoj dodir kao oprost!

Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.

Sjećaš li se kako sam bio prost!?

Hraneći  nadu, dok snovi se ruše!?

Glasno  te zovem, tiho me imaš,

Ritam se kao virus zabio u  kukove .

Prestani da me, kao  klavir štimaš!

Odoh sa vjetrom da dozivam vukove.

Mekana stopala gaze grubo cvijeće…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović