Ne idem odavde

Pred vratima pravde,

Sjede neki bitni ljudi.

Porijeklom su odavde,

Nikog to i ne čudi.

Došli su da svima sude,

Jer jedino to znaju.

Kako će kome da bude,

Na početku i na kraju.

Neka bude pravde,

Čuje se nečiji glas.

Neka bude pravde,

Nek se ne povija  ko klas.

Ozbiljni ljudi finog odjela,

Gledaju nas ozbiljnim okom.

Dok govor njihovog tijela,

I površnu ranu, čini dubokom.

Neka bude pravde,

Vapi gomila u stroju.

Neka bude pravde,

Vuk sit i ovce na broju.

Pred vratima i dalje,

Sjede ljudi vrlo bahati.

Uzeti više, a dati manje,

Može li iko išta da shvati.

Neka bude pravde,

Makar u maloj čaši.

Ne idem odavde,

Mada me to i plaši.

Neka bude pravde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Beskrajna mjera

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gde god ga sretnu i vide,
Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i rado ih daje i prima,
Zivot podstiče na obilje.
U njemu je i ljeto i zima,
Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,
Proljećni pljusak i cvrkut ptice.
Na čas je zima, njezina svetost,
Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,
Zahvalnost  kao krila raširi.
Ušao u srce kao drag gost,
I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,
Da sve vidi, iako ne gleda.
Znao je da život je kao voda,
U obicnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dođe, on stiže na vrijeme,
Čekanje donosi  duboku vjeru.
Sa srca skida i najteže breme,
Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gdje god ga sretnu i vide,
Rađa se jedan bolji svijet.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjećaš li se

Da li me još pamtiš?
Ja sam duh iz neke flaše.
Da li pod rukom još plamtiš?...
Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?
Ili si posuta ledom, gašena?
Imaju li te svi ili niko neće?
Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J Caleya,
Taj ritam mi uvijek liježe, prija.
I da te osjetim do svog tijela,
I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,
Rukom, što voli malo da šeta.
Ako te ka sebi još jednom pomaknem,
Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,
Biće to kao lijepilo!
Moja usna dužinu tvoje broji,
Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zaigraj

Samo još korak privuci,
Štiklom ostavi trag na podu.
Zaigraj kao da te progone vuci,
Kroz pokret neka sve sjene odu.

Samo još jedan, kao čašu lomi,

Napravi onaj čuveni okret.

Slobodno blijesni, uradi to mi,

Makar u mjestu ostao proklet!

Samo još priđi,skroz se približi,

Osjeti kako pod nogom drhti tlo.

Da se stopimo, kao nikad bliži,

Lupni o drveni pod, da ne čuje zlo.

Štiklom ostavi trag...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Iza duge

 

Brzo ulazim u tvoje oko,

Obrve mi kažu svašta.

Rukom razgrćem hrpu nevinih,

Zaglavila se ruka u podnožju.

Kako da te bacim iza duge!?

Kako da se nagovijestim!?

Želim da me onesviješćuješ,

Udarima groma, dok munja spava.

Želim da sam ti u oku blijesak,

Da svijetlo ne utrne.

Da se raspe po praznim čašama.

Niko se neće sjetiti da ih napuni.

Dok ne dođe dan za svođenje računa,

Ako se takav dan pojavi.

Zovi me da potpišem.

Ako potpišem, mrtav sam.

Želim da u oku sam ti blijesak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović