Beskrajna mjera

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gde god ga sretnu i vide,
Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i rado ih daje i prima,
Zivot podstiče na obilje.
U njemu je i ljeto i zima,
Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,
Proljećni pljusak i cvrkut ptice.
Na čas je zima, njezina svetost,
Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,
Zahvalnost  kao krila raširi.
Ušao u srce kao drag gost,
I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,
Da sve vidi, iako ne gleda.
Znao je da život je kao voda,
U obicnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dođe, on stiže na vrijeme,
Čekanje donosi  duboku vjeru.
Sa srca skida i najteže breme,
Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gdje god ga sretnu i vide,
Rađa se jedan bolji svijet.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nomad

Ljeto  kampuje na tvom vratu,

I mekanu kožu čini tamnim medom.

Mjereći vrijeme po sunčevom satu,

Pokriva bore, a kosu ti boji blijedom.

Došla si iz daleka, od nekud sa juga,

Iz pogleda sijevaju nedogorjele vatre.

Na momente blijesne, pa se ugasi tuga,

Dok smjehom pokrivaš nomadske šatre.

Čudesan okret! Crvenom haljinom letiš,

Cipelom štiklu zabadaš, cvili drveni pod.

Kao da se zimskim vjetrovima svetiš,

Tresući o zemlju, uplavljeli nebeski svod.

Nestalo je svega i sve još je u toku,

Nemir me i sada gazi,ubrzano mrvi.

Sve boje i dalje su samo u tvom oku,

Samo crvena vrišti sa pločica tvoje krvi.

Prašina se sliježe, prstima ti prste grlim,

Sa usana mi otkidaš, komad po komad.

Sve moje mane češljaš,češljevima vrlim,

Sve tvoje puteve će gaziti,vječiti Nomad.

Prašina se sliježe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović