Приказивање постова са ознаком svijet. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком svijet. Прикажи све постове

петак, 9. јануар 2026.

Otkinute maske



Ponekad poželim

Neki drugi svijet


Otključan za svijetlo

Izniklo iz mraka


Biti samo čovjek

Otkinute maske


Uvijek imati ključ

U tajnom džepu


Leđima okrenut 

Najezdi skakavaca


Sklopiti dlanove


Dignuti ruke


Potrošiti dan

Pucajući mu 

Direktno u glavu


Dok tijelo

Zgrčeno bolom

Pada u noć


Pod kaput

Starog saputnika mraka...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


среда, 10. децембар 2025.

5:30



Probudih se iz nekog teškog sna. 

Dobar osjećaj kad skapiraš da nije zbilja.

Uf! 

Čkiljim na displej telefona. 

5:30

Uf!

Iskobeljah se nekako iz kreveta.

Dugačka pješačka tura do toaleta.

Kao da je na kraju svijeta. Tuširanje hladnom vodom! Kao da iglice ulaze pod kožu! Dugačkih deset sekundi.

Peškir. Trljanje. Crven kao rak.

 Uf! Uf!

Vraćam se prilično razbuđen.

Oblačim se u boravku.

Na horizontu se pomalja sunce.

Preko planina kao da je neko prosuo kantu narandžaste boje.

Kao da požar bukti.

Dan se rađa u porođajnim etapama.

Pristavljam vodu za čaj, a potom i za kafu.

Pola zdravo pola ne. Jin i jang.

Potreban je balans.

Čaj pijem na terasi. Upijam svježinu.

Kafu ostavljam da se malo hladne. Dobro ide uz tišinu. 

Osim lišća koje pomjera slab povjetarac, ništa se ne javlja. 

Valjda svi čekaju da se pijevac oglasi.

I javio se, bogami, u šest ili koji minut prije.

I onda, kao po komandi, zakokodakaše koke, zalaja pas Medo, trgnu se i Đina, pa skoči sa fotelje kao oparena.

Protegnu se uz vrata i zalupa šapama. Otvorih joj da izađe.

Sjuri se niz stepenice i potrča do ograde, da pozdravi drugare. 

Grlice uzleteše u poteri za doručkom.

Prvi autobus.

Prvi traktor.

Prvi  kašalj  komšije.

Počeo je dan...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 9. јул 2024.

Pozovi me







Pozovi me bilo kada

Ni u ponoć nije kasno

Pozovi i nešto pričaj
Nemoj zastajati
Makar to bila
I gomila gluposti

Ne brini
Prijaće mi tvoj glas

Ta boja što škaklja uho
Koje je gluvo
Na sve pokušaje tišine

Samo jednu rečenicu
Govori u nizu

Poveži riječi zvukom

Budi heroj ove noći

Spasi jedan svijet
Od raspadanja

Samo noćas
Pozovi me
Kao da nema više
Nijednog dana u ponudi
Kao da su već izcurili

Pozovi me
Dok zvijezde ukočeno čkilje
Sa mog neba
Uglačanog nekim sredstvom
Za visoki sjaj 

Pokaži mi da znaš
Kako se aritmija ubrzava

Dok srce preskače
Po tri stepenice
Želeći da te stigne

I uhvati za nogavicu
Lepršavih pantalona

Na nogama uzbudljivo odlučnim
Da nikada ne prestanu
Plesati uz ritam
Koji me zatvara

U krug ovog totalnog mraka
Iz kojeg ne vidim vrata
Kao da izlaza i nema

Pozovi me

Stavi mi glas na lice

Glas ubjedljivo jasan

Kao da dolazi iz zvučnika
Jedne zvijezde koja jeste san

U kojem se svjetlo i mrak
Bodu oštrim rogovima
Na silueti nepostojećeg mosta

Pozovi me... 

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


уторак, 14. мај 2024.

Toboganom do pakla




Ćute vrhovi

Dok ćutke koračam

U dubokom snu

Na mekom putu

Noćnog neba sjećanja

Preko mostova
Sa vazduhom oko uha

Sa tamom u oku
Koje uporno traži
Neke neviđene boje

Neku svrhu

Otvoren svijet
Pogodan čulima

Dovoljan za sve

Za bića sazdana

Od visine
Od daljine
Od dubine

Neprolazni svijet

Za ove borbe
I puteve
Očigledno prolazne

Unutrašnji svijet
Obmanjen radostima
Osokoljen tugom

Stepenicama do vrata raja
Toboganom  do pakla

Još jednu vožnju, molim

Da se posle uspona
Naglo sunovratim
U obliku beznačajne mrlje

Dok nestaje stvaran svijet

Neviđeno širok
Beskrajno veliki

Putem uglačanim
Vrhunskim sjajem
Nepresušne potrebe
Da daljine dobiju smisao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 26. март 2024.

Tonem u ćutanje




Tonem u ćutanje

Koje nadolazi kao voda
Preko dobro ugaženog puta

Ćutanje ispunjeno čežnjom
Za poznatim grebenom planine
Koja raste u meni od davnina

Put je tih i prazan
Voda je tiha i tamna
I penje se sve više
Uz tu planinu
Prema vrhovima
Kao da želi
Od njih napraviti ostrva

Mala čvrsta staništa
Neuništive doze života
Ostrva svijetlosti u sivoj tmini

Sve mi miriše na kišu
U tim mekanim oazama ćutanja
Tim ogledalima prošaranim dahom
Tim žuborom kretanja
Besciljnog vazdušnog toka

Moram da dodirnem
Moram da osjetim
Da prste provučem
Kroz naraslu tišinu

Prije nego se odvoji stijena
Za koju se grčevito držim
Ubjeđen da je svijet
Svoju misiju priveo kraju

Čekajući još koji tren
Da sve stvoreno eksplodira
U ljepoti nestajanja
Dok ljudi govore
Sve je u redu

Jer to je moj način
To je moj sklad
Moj poseban dan
Kad i sam sebi kažem
Da, sve je u redu
A ne čujem da vičem

Ovo je moj dan
Sve je danas u mojim očima
Danas sve eksplodira

Nestaje svijet sazdan od laži
Liže ga ogroman plamen
Iz kojeg vrišti tišina
Slušajući nijeme glasove
Od kojih se propinje gordost

Sve je u redu

Da, da

Sve je u redu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 20. јул 2023.

Okean tame






Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše
U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 10. јул 2023.

Odjek nepotkovanih misli

 



Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva

U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava

Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti

Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote

Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli

Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude

Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice

Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka

Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 17. мај 2023.

Tragač




Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 23. децембар 2022.

Beskonačna praznina

 





Duboko carstvo vremena
Popunjava prostor, unutra i spolja

Iluzija  prosvjetljuje
svijet bez granica

Bez zvuka nema tišine
Nema ni prostora bez stvari

Bez duha nema čovjeka
Stvarno i nestvarno je jedno

Tišina u čovjeku otvara vrata svijesti
A kada su otvorena, soba se puni i prazni

Blistava moć svjesnog prisustva nadire

Gdje god me traže, t
amo sam 

Prozirnost zrači kroz ovdje i sada

Između spolja i unutra, završen je most

Put kroz život se asfaltira
Radovi su u toku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 14. октобар 2021.

Crna lica

 






Blijesak osmeha je lebdio
Na licu, kao suncobran živih boja
Procvjetao kao jabuka
U dobro njegovanom vrtu
Teško zasićenim mirisom
Potpuno nepoznatog predjela

Crna lica prolaze kroz kapije
Dok sam sebi šapćem laži
A u tami vječite noći
Uplašen sam, usamljeni smrtnik
Sa očima kao dva staklena otvora
U sanduku iznad opruženog leša

Mrtvac koji šeta kroz napušteni svijet
Dok u ugljenoj duši gori vatra
Na kojoj se niko ne grije

Sitne kapi znoja svjetlucaju
Po ožiljcima preplanule kože
Dok se mrak uvlači kroz prozor
Hvatajući neprolazno u prolaznom

Blijesak osmeha je lebdio
Na crnim licima koja prolaze kroz kapije
Otključane za laži upućene samom sebi

Ovaj svijet je napravljen na brzinu
U danu kada stvaraoc nije bio raspoložen...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

уторак, 30. јун 2020.

Beskrajna mjera



Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gde god ga sretnu i vide,
Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i  rado ih prima,
Život podstiče na obilje.
U njemu je i ljeto i zima,
Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,
Proljećni pljusak i cvrkut ptice.
Na čas je zima, njezina svetost,
Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,
Zahvalnost  kao krila širi.
Ušao u srce kao drag gost,
I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,
Da sve vidi, iako ne gleda.
Znao je da život je kao voda,
U običnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dodje, on stiže na vrijeme,
Čekanje donosi  duboku vjeru.
Sa srca skida i najteže breme,
Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gdje god ga sretnu i vide,
Radja se jedan bolji svijet.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 13. април 2020.

Sam sa sobom sudaren





Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.


Zaurlaj...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović