Beskonačna praznina

 

Duboko carstvo vremena
Popunjava prostor, unutra i spolja

Iluzija  prosvjetljuje

svijet bez granica

Bez zvuka nema tišine
Nema ni prostora bez stvari

Bez duha nema čovjeka
Stvarno i nestvarno je jedno

Tišina u čovjeku otvara vrata svijesti
A kada su otvorena, soba se puni i prazni

Blistava moć svjesnog prisustva nadire

Gdje god me traže, tamo sam 

Prozirnost zrači kroz ovdje i sada

Između spolja i unutra, završen je most

Put kroz život se asfaltira
Radovi su u toku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nijemi pogled

 

Prošetam sa svojim duhom,

I gledam ljude mrgudnih lica.

Glasova nema, utihnuli na suhom,

Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,

Samo nijem pogled zija.

Prođem, nastavljam skitanje,

Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,

Jedna glista se proteže jako.

Za malo da načepim nogu mravu,

Dok me par očiju pogleda mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,

Idem dalje ,malo pognute glave.

Uskoro će početi i svitati,

I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,

Sad mi već na ramenu čuči.

Zujimo skupa sa jednom muhom,

Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Silueta duha

 

Dolaziš mi u snove, kopajući rov,

Tunel, kojem ni ne slutim kraj.

Ponekad sam loš, mrzovoljan kov,

Želim da nestaneš direktno u... raj.

Mrviš me, prosto uvijaš mi kosti.

I kad ne volim te, ja te ne mrzim.

Bože, bože molim te, oprosti!

Lomiš me samo dodirom brzim.

Svitanja me bacaju u očaj,

Osjećam te, sasvim ispod uha,

Ili idi ili sve to što imaš, daj!

Da li si stvarna ili silueta duha?

Oštra kost se zabija u kožu.

Tijelo se uvija trpeći bolove.

Đavoli zauzimaju udobnu ložu,

Dok snijeg prekriva brda i dolove.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zaplešimo

Hajde, zapleši sa mnom,
Držaću te čvrsto oko struka.
Okreni se još jednom za mnom,
Dok me ne prođe ova frka.

Hajde, zakovitlaj nogama vazduh,
Besprekorno napravi okret.
Ruka mi klizi po kosi, kao duh,
Tijelo uz tijelo, neka sam proklet!

Privlačim te, lice uz lice,
Osjećam dah po vratu, svuda.
Po glavi, kao da hvatam svice,
Pritjeran trncima, nemam više kuda.

Hajde, još korak napravi,
Ja ću ka tebi dva, tri.
Hajde, na srce me prikucaj, stavi,
Pa onda u pirueti sa mnom umri.

Kad nam se koljena dodirnu,
Kao da me đavo odnosi.
Samo još oko odozdo zvirnu,
I svojom zelenom me pokosi.

Prije nego nestanemo u zrak,
I trnci nas obore sa nogu,
Skupa ćemo zagrliti mrak,
I izložiti se pogledu Bogu.

Hajde, zaplešimo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Malo ostrvo proleća

Opet šušti tiha galama.
Vređa mi uši potmuli zvuk.
Spolja sam kao Dalaj Lama,
Duboko u sebi stepski sam vuk.

Vetar mi skida zarđale stege.
Malo ostrvo proleća se širi.
Ubijeni duh traži malo nege.
Padaju u tamu žedni vampiri.

Planinsko proleće nadolazi jasno.
Život sa smrću igra drevni ples.
Za stoti početak, nikad nije kasno.
Za ekipu šume, obuko sam dres.

Stege spadaju, ponovo sam živ.
U ušima mi šušti ista galama.
Četkica na platnu tvrdi da sam siv.
Potpisala se smrt, elegantna dama.

Na ostrvo proleća doleću i ptice.
Sa bezbedne visine kriknuo je orao.
Vrhovni slikar prosvetlio mi lice.
I vuk se osamio zato što je morao.

U ušima mi šušti tiha galama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kao da lebdiš

Vidim kako bosa hodaš kroz zrak,
Lebdiš, a noge duge kao godina.
Korak praviš ogroman, a potpuno lak,
Kao da prelaziš gomile pješčanih Dina.

Da. Upravo pred tobom je pustinja,
Ali, ti se ne bojiš, nastavljaš.
U očima ti vatra tinja,
Danas mi se i u javi javljaš.

Gdje god pogled pustim,
Tvoje su noge, ruke, glava.
Pod tim obrvama gustim,
Danas, kao da izbija lava.

Osvrćem se na sve strane,
Nema nikog, samo si ti svuda.
Jedino kroz tebe mi jutro svane,
Samo sam bez tebe unezvjerena luda.

Hajde, ščepaj me rukama,
Ponesi i mene u vazduh,
Pa me ostavi u nekim bijednim lukama,
I sačekaj da iz mene  isplovi duh.

Bilo je lijepo tebe upoznati,
Gledati dok hodaš, a u stvari letiš.
Uspio sam shvatiti i sve spoznati,
Ti si kao Orao, a ja  mali miš.

Bilo je lijepo, gledati te lijepu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Šetnja sa duhom

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nijemi pogled

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekome pitanje,
Samo nijemi pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok me par očiju zagleda mlako.

Ne želim više ništa, nikoga pitati,
Idem dalje, malo pognute glave.
Uskoro će redovno početi i svitati,
I onima što od stida  poplave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pogled

Nosim pogled preko ramena,

Dok visi tako, briše prašinu.

Tvoje lice je kao od kamena,

Mjerim udaljenost u pogrešnom aršinu.

Jedan okret i već si tu,

Lijepa kao suza kad teče.

Pomislim, da li si u snu?

Ili se to, lagano, spušta veče?

Bojim se okrenuti  dvaput,

Ne mogu podnijeti duplo ljepšu!

Morao bih biti užasno ljut,

Pa ne dozvoliti da te u meni  klešu.

Zato nosim pogled preko leđa,

I dok curi niz kožu, boli!

Kad se ukrsti sa tvojim, vrijeđa,

Ranu je neko otvorio, Bože, ko li?

Za mnom se vuku sjene, ko zmije,

Jedna  kao crna Mamba skače.

Sretan je onaj ko ih ugledao nije,

Moj pogled ne može da te preskače.

Na  Orlu  ili Zmiji, svejedno,

Pod  pogledom, nekako, uvjek  tu si.

Ipak  se osjećam sramotno i bijedno,

Dok niz leđa mi hodaju tvoji dusi.

Kao  duh ili opipljiva, stvarna,

Tvoj lik mi prašnjavom  oku prija.

Mada je slika izvitoperena, kvarna,

U pogledu  mi tvoj osmjeh  još uvjek sija.

Nosim pogled preko leđa...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović

Srce

Ništa dok ne zapjeva vuk,
Pa se od pjesme zamrzne led.
Pa se vjetar razgalami uz huk,
Ništa dok ne pocrveni i blijed.

Neko na oslikan prozor kuca,

Neko traži malo topline uz peć?

Možda od mraza drvo puca,

Možda nas zima zagrlila već?

Otvori srce kao prozor, širom,

Pusti nek se neko grije u njemu.

Onda ga pusti nek ode s mirom,

Pogledom potraži trag u svemu.

Ako tad ne bude nikakvog traga,

Zatvori prozor, da ne izađe duh.

Srce će kucati zbog velikog blaga,

Ako ne zatvoriš ti, zalupiće propuh.

Otvori srce kao prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Sjećaš li se

Da li me još pamtiš?
Ja sam duh iz neke flaše.
Da li pod rukom još plamtiš?...
Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?
Ili si posuta ledom, gašena?
Imaju li te svi ili niko neće?
Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J Caleya,
Taj ritam mi uvijek liježe, prija.
I da te osjetim do svog tijela,
I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,
Rukom, što voli malo da šeta.
Ako te ka sebi još jednom pomaknem,
Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,
Biće to kao lijepilo!
Moja usna dužinu tvoje broji,
Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Snovi od paučine

Nešto se pomjera, koprca,

U jednom ćošku  zgroženog uma.

Neka misao kao snijeg frca,

Dok druga je otporna, kao guma.

U snove dolazi  svjetlost iz mraka,

I oblaže sve sivo i vrlo crno.

Kao da me probija njena traka,

Kao da sam na život uporno nasrno!

Snovi  su samo malo paučine,

Mada znaju biti vrlo jake niti.

Sa mene cure gadne izlučevine,

Možeš sa mene da curiš i ti.

Kada ugledam te oči boje bola,

Uštinem se za resicu uha.

Tu počinje moja glumačka rola,

Tu ćeš me prepoznati  kao duha.

Možda nisam spakovan u tvoj ranac,

Valjda ćeš morati nešto vaditi.

Ako propadnem u tvoj uski klanac,

Valjda ćeš me u njega  potpuno sabiti!?

Vrijeme je neumitna bolest,

Razvlači sve što oko vidi.

Iz glave se istopila svijest,

Iz vrhova prstiju nešto mi bridi.

Kada pomislim da ničeg više nema,

Dočeka me iz prirode vječiti šamar.

Tada vidim da nešto se sprema,

Nešto, što ulazi direktno u damar.

Kružim planetom , kao ptica,

Kao usamljeni , ubogi orao.

Sa  vrata mi je otpala zavezana žica,

Da je strgnem, nisam morao!

Koliko ljubavi  treba da se da?

Koliko, a da se malo i vrati?

Ko to za ljubav uopšte zna?

Ko je taj, jadnik, spreman da pati!?

Podno  kamena je mokro i hladno,

Pokušavam da  oči po malo zgrijem.

Poješću te noćas, veoma gladno,

U sebi,  tebi, noćas pravim prijem.

Poješću te noćas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sjećaš li se?

Da li me još pamtiš?

Ja sam duh iz neke flaše.

Da li pod rukom još plamtiš?

Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?

Ili si posuta ledom, gašena?

Imaju li te svi ili niko neće?

Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J. Cale-a,

Taj ritam mi uvijek liježe, prija.

I da te osjetim do svog tijela,

I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,

Rukom, što voli malo da šeta.

Ako te ka sebi još jednom pomaknem,

Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,

Biće to kao lijepilo!

Moja usna dužinu tvoje broji,

Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović