Snovi od paučine

Nešto se pomjera, koprca,

U jednom ćošku  zgroženog uma.

Neka misao kao snijeg frca,

Dok druga je otporna, kao guma.

U snove dolazi  svjetlost iz mraka,

I oblaže sve sivo i vrlo crno.

Kao da me probija njena traka,

Kao da sam na život uporno nasrno!

Snovi  su samo malo paučine,

Mada znaju biti vrlo jake niti.

Sa mene cure gadne izlučevine,

Možeš sa mene da curiš i ti.

Kada ugledam te oči boje bola,

Uštinem se za resicu uha.

Tu počinje moja glumačka rola,

Tu ćeš me prepoznati  kao duha.

Možda nisam spakovan u tvoj ranac,

Valjda ćeš morati nešto vaditi.

Ako propadnem u tvoj uski klanac,

Valjda ćeš me u njega  potpuno sabiti!?

Vrijeme je neumitna bolest,

Razvlači sve što oko vidi.

Iz glave se istopila svijest,

Iz vrhova prstiju nešto mi bridi.

Kada pomislim da ničeg više nema,

Dočeka me iz prirode vječiti šamar.

Tada vidim da nešto se sprema,

Nešto, što ulazi direktno u damar.

Kružim planetom , kao ptica,

Kao usamljeni , ubogi orao.

Sa  vrata mi je otpala zavezana žica,

Da je strgnem, nisam morao!

Koliko ljubavi  treba da se da?

Koliko, a da se malo i vrati?

Ko to za ljubav uopšte zna?

Ko je taj, jadnik, spreman da pati!?

Podno  kamena je mokro i hladno,

Pokušavam da  oči po malo zgrijem.

Poješću te noćas, veoma gladno,

U sebi,  tebi, noćas pravim prijem.

Poješću te noćas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović