Kao melem te stavljam, privijam,
Poderana duša ko krpa se cjedi.
U mjesečevo svijetlo sada te zavijam,
Pred jutro i ono potpuno blijedi.
Gledam, oči u oči se ulijevaju, bulje,
Vidim okrajke mraka na sve strane.
Iz noći bauljaju, iskaču proklete
hulje,
Što ne daju suncu nikako da grane.
Primičem ruku, dodirujem te kožom,
Snažan odjek te baca, meni nosi.
Moj dlan smatraš udobnom ložom,
Dok suve, zgužvane usne, suza rosi.
Pod pazuhom nosim stotinu misli,
Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.
Pod
kišama smo stajali, trčali, kisli,
Podavali uho zubu da ga ujeda, grize.
Želja me obuzima, potpuno vrti, mori,
Sve u glavi prašti,kida, lomi se,
cijepa.
Nokte mi zabijaš u leđa, toj hrastovoj
kori,
Krvavim slovom pišem: boli, koliko si
lijepa.
Pod pazuhom nosim stotinu misli…
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар