четвртак, 14. април 2016.

Poderana duša



 



Kao  melem te stavljam, privijam,
Poderana duša ko krpa se cjedi.
U mjesečevo svijetlo sada te zavijam,
Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči se ulijevaju, bulje,
Vidim okrajke mraka na sve strane.
Iz noći bauljaju, iskaču proklete hulje,
Što ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,
Snažan odjek te baca, meni nosi.
Moj dlan smatraš udobnom ložom,
Dok suve, zgužvane usne, suza rosi.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,
Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.
Pod  kišama smo stajali, trčali, kisli,
Podavali uho zubu da ga ujeda, grize.

Želja me obuzima, potpuno vrti, mori,
Sve u glavi prašti,kida, lomi se, cijepa.
Nokte mi zabijaš u leđa, toj hrastovoj kori,
Krvavim slovom pišem: boli, koliko si lijepa.

Pod pazuhom nosim stotinu misli…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Нема коментара:

Постави коментар