Osmjeh Pume

Noćas si nešto tiha, samo ćutiš!?

Zoveš li se Puma ili možda griješim?

Bistre potoke još po malo mutiš,

Provučenom rukom , niz vrat te tješim.

Malo sam zakasnio! Ništa da ti dam,

Svi moji topovi su prazni, bez granata.

Gledam te kroz nišan i potpuno sam sam,

Šapćem zbogom i nogom zatvaram vrata!

Hajde, samo mi priznaj da nisi!?

Nisi prosula taj osmjeh po šumi?

Sa usana, mali vrag se klati, visi,

Bijele je boje, kao i osmjeh Pumi.

Nebo sipa  ludilo, tešku priču!

Drhtim  dok padaju kiše, grad!

Sa  proplanka rogati jeleni riču,

Da li si ovdje ili si nestala sad?

Iz osmjeha, bijeli vrag ti visi....

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović