Grubo cvijeće

Predvečerje se oglasilo mukom,

Samo je pola mjeseca  bolo tamu.

Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,

Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!

Daju im sjaj samo moje svijeće.

Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,

Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni  je tvoj dodir kao oprost!

Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.

Sjećaš li se kako sam bio prost!?

Hraneći  nadu, dok snovi se ruše!?

Glasno  te zovem, tiho me imaš,

Ritam se kao virus zabio u  kukove .

Prestani da me, kao  klavir štimaš!

Odoh sa vjetrom da dozivam vukove.

Mekana stopala gaze grubo cvijeće…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović