Приказивање постова са ознаком šuma. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком šuma. Прикажи све постове

уторак, 7. децембар 2021.

www.nebesa

 





Moram da idem svojoj kući,
Gore na Ravan, pod krušku.
Vratiću se, neki vijek idući,
Da kažem neku riječ, mušku!
Idem gore, nebo me vuče.
Spaja sa planinom i šumom.
Idem da me vjetar istuče!
Da se nađem sa svojim umom.
Kad se sretnemo um i ja,
Složićemo se dole, napokon!
U mraku ništa više ne sija.
To dole, dobili smo na poklon.
Kad se sretnemo, život gasne,
U to malo zemlje sve stane.
Poruke voljenim ljudima kasne!
Kad umreš, nekom će da svane!
Kucaj na adresu, www.nebesa.
Boraviću gore, malo duže.
U epicentru ličnog zemljotresa.
Jedući trnje sa uvele ruže.

www.nebesa...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 18. фебруар 2021.

Pocepan rukav

 






Kroz ovaj dan otiču vekovi,

Ovog dana...kao da si nestala.

Na stablima su duboki zarezi,

Tvojim noktima duboko urezani.
Cela šuma već miriše na tebe.

Tragam za tobom kao lovački pas.

Naizgled, želim da te stignem

I uhvatim zubima za pocepan rukav.

Osećaš li kako krv bubri?

Čuješ li kako puca led?

Vidiš li gašenje svetlosti?

Čuješ li senku dok nestaje?

Nešto mi govori da si još lepa,

Ali radije bih da te čujem.

Jutros mi je muka od svega.

Valjda me i ova kiša ubija.

Neka te, neka si još lepa.

Prija mi ta slika dok tamni.

Oko ne doseže dovoljno daleko.

Infekcija je uzela previše maha.

Nešto mi govori...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


субота, 2. мај 2020.

Gluvo doba




Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.
Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.
Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.
Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.
Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 7. април 2020.

Moj ranac


Jednog dana
Uzeo sam moj ranac
I pošao negde.
Nije se bunio,
Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo
Kroz neku šumu
I dosegao kvalitet hodanja.
Na leđima mi je dobro stajao
Moj ranac, mada malo mokar
Od znoja i čudnih stanja svesti.


I dalje smo išli, ja i moj ranac
Briljantno izbrušenih misli
On gore, ja dole i tako dalje.
Bog je blagoslovio moj ranac.
On to zna i strpljivo podnosi
Sve moje trzaje u hodu.


Kad nekog sretnem i kažem
Dobar dan, on prvo pogleda
U moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.


Moj ranac je car i potpuno je iz te
Carske priče.
Ja sam kao poslušno magare,
Uvek sa njim i ispod njega.

Nikad se nije bunio
Nikad nije bio depresivan.
Samo kad pripreti kiša
Ili grad, on se nekako
Opusti po džepovima
On se potpuno primi
Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen
Sa pocepanim gurtnama
I izlizanim platnom.

Razmišljao sam ovih dana
Kako da mu se odužim.
Možda da ga ponesem na more?
Možda da ga častim jednim
Usponom na bleštavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac
Ne bi  da se hvališe
Samo bi da bude nošen
I da to traje bez mnogo priče.

Ako te ponekad grubo,
Zabacim na leđa
Molim te, izvini!
Jer, ipak ti si moj ranac,
A zna se ko je tu preči.

Moram ti priznati da si car!
Jer, ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 11. фебруар 2020.

Malo ostrvo proleća




Opet šušti tiha galama.
Vređa mi uši potmuli zvuk.
Spolja sam kao Dalaj Lama,
Duboko u sebi stepski sam vuk.

Vetar mi skida zarđale stege.
Malo ostrvo proleća se širi.
Ubijeni duh traži malo nege.
Padaju u tamu žedni vampiri.

Planinsko proleće nadolazi jasno.
Život sa smrću igra drevni ples.
Za stoti početak, nikad nije kasno.
Za ekipu šume, obuko sam dres.

Stege spadaju, ponovo sam živ.
U ušima mi šušti ista galama.
Četkica na platnu tvrdi da sam siv.
Potpisala se smrt, elegantna dama.

Na ostrvo proleća doleću i ptice.
Sa bezbedne visine kriknuo je orao.
Vrhovni slikar prosvetlio mi lice.
I vuk se osamio zato što je morao.

U ušima mi šušti tiha galama...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


среда, 25. септембар 2019.

Zabodi mi riječ




Putujem, vrlo blizu sam  sunca,
Na putu je gadno, osjaćaj je čudan.
Slušam neku vranu kako  bunca.
U skrovištu sna i dalje sam budan.
Putujem, ne žalim se, iz sebe ničem,
Čujem glas koji kaže:Pst! Ćuti!
Kroz šumu urlam, ponekad nježno ričem,
Brzak sam koji se ubrzano muti.
Reci mi nešto! Zabodi mi riječ!
Otvori ranu, krv neka teče!
Čudesna si! Melem je tvoja mliječ.
Od tvog ujeda, rana me uopšte ne peče...
Zabodi mi riječ....
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 19. октобар 2017.

Tragovi





Peo sam se na mnoge vrleti,

Ostavljao tragove u travi.

Probao sam sebe i prokleti,

Prije nego me konac zivota udavi.



Uske staze me vukle za nogu,

Vjetrovi me gurali u leđa.

Sve bliže sam bio Bogu,

Među nama samo tanka međa.



Jedan proplanak opkolila je šuma,

Svuda je drveće na straži.

Jedan čovjek prolazi bez šuma,

Jednu istinu napadaju laži.



Ispod čizme savija se cvijeće,

Po zemlji je polegla i trava.

Jedan čovjek okrenuti se neće,

Njegov put je linija prava.




Jedan čovjek okrenuti se neće...



Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

уторак, 17. октобар 2017.

Oprosti





Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.



Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.



Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.



Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.



Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.



Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

понедељак, 19. јун 2017.

Golub



I pored šućmurastih prognoza, subota se probudi zajedno sa suncem. Gledamo se kroz prozor, onako, malo iskosa. Kao da se prepoznajemo posle dužeg ne viđanja. Podigoh roletne i otrpih ispitivački pogled ispod zlatnih obrva. Začuh neki čudan zvuk. Malo otegnut i mekan. O, kako prija uhu. To planina zove. Odoh...

Sa još dva musketara od Džepova Prirode, krenuh u svetao dan, pun naslućujućih obećanja. Izbor je pao na Homoljskog lepotana-Vukan. Jeste  da smo ga pohodili u početkom aprila, ali je tada bio loše volje, zaklonjen kišom i plaštom debelog sloja magle. Da te vidimo danas, tvrdoglavo momče!

Rasprostrtom dolinom Homolja zujimo ka selu Ždrelo. U sedam sati, Petrovac na Mlavi je tek ovlaš probuđen. Prolazimo grdnu građevinu, zvanu Banja Ždrelo. Kroz selo nas pozdraviše dva psa i tri kokoške. Na parkingu, ispred manastira Svete Trojice, nema nikoga. Ni u porti crkve. Samo se dva vrapca prepiru oko tek dozrelih dudova. Sipamo vodu sa izvora i odmah krećemo. Malo gradske nervoze bacamo sa pogledom na uspavane krovove seoskih kuća. Prvi progovori Nenad:

-Šta ste se ućutali? Guknite, golubovi!

-Ne zvao se ja Bogdan, ako ne odslušam ovaj koncert ptica, do kraja!

-E, onda te ostavljamo ovde. Kakav kraj! Ovo je tek početak.

-Bolje da sluša ptice nego da kači  slušalice iz telefona  u uši i maše glavom!

-Sad ćeš da slušaš samo srce kako gruva! Kreće uspon ko babina leđa, grbav.

-Ja sam već počeo mahati glavom, ali  ne zbog dobre muzike, već od muha!

-Čujemo li se, profesore!? Tukne li se pomalo?

-Au, što je prigrejalo!

Staza zarasla u ižđikljalu travu. Znoj curi u potočićima. Fali mi jedan kitnjast, konjski rep, da elegantno teram glupe muhe sa lica. Evo jedna navalila, hoće baš u uho. Beži, beštijo!

Jedno vreme se stvarno izgubiše zvuci šume. Samo je odjekivalo:

-Bum, bum, bum.

Mešalo se sa:

-Uhuuuhuu, ufuuu, ssssah.

Srce i pluća u zajedničkoj akciji pumpanja. Šuma kao sauna. Napokon izlazimo na otvoreni deo, ali ne još i na zaravan. Uspon se otegao kao pogrebna povorka. Jeste da je subota, ama nisu zadušnice!

-Momci, gde je osmeh? Promenite izraz lica, da se ne ukoči.

-Bogdan je pripremio osmeh. Samo da ga nalepi, kad izađemo na vrh!

-E, onda će još malo da bude smrknut.

Izlazak iz guste koprive, koja dosezala do pojasa, obradova i polumrtvu šumu četinara. Bukva i grab nas prepustiše jeli i  boru. Odavno napadnuta nekom bolešću, šuma kao iz „Gospodara Prstenova“, sve više tone u sopstveni mrak. Oguljena i šupljikava stabla su odolevala karpatskim vetrovima, bacajuću pogled sa visine na oborenu i polegnutu braću. Miris truleži mešao se sa mirisom cvetanja. Glasovi ptica su parali jednolični zvuk zrikavaca. Jutro se penjalo u podne.

Na čistini se pojavi i Bogdan, sav u zelenim tonovima.

-Eto si se stopio sa okolinom, kao gušter.

-Gadna bre, ova kopriva! Sve kroz pantalone ožari!

-Onda to nije bila kopriva.

-Nego šta? Konvoj škorpija!?

-Ako žari, onda je Žara.

-E baš si vickast! Kopriva ili žara, peče, majku joj...

-Da klopamo ovde?

-Ne. Još malo do Malog Vukana, pa ćemo gore.

Do gore iscjedismo svu tečnost iz sebe. Mokri kao posle potopa, zastasmo na steni sa koje se zavidi orlovima. Ote mi se dugačak krik:

-Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!

-Šta ti je, prepade me!

-Ništa. Malo oduška. A i da prekinem ove zrikavce.

-Hajde da jedemo, dok ti nije palo na pamet da poletiš.

-E ta ti nije loša! Hajd, zdravo!

-Čekaj, bre! Jesu ključevi od kola kod tebe? Ostavi pa leti.

-Taman posla! Pa da vam ostane ovaj, sa ljubavlju spremljen doručak!? Opušteno.

Zajaha svako svoju stenu, merkajući zeleni ambis, ispod litice. Dobra vežba za apetit. Nekako, creva brzo prorade...

Upržila božija zvezda! Zamalo ne zaspah. Začkiljih jednim okom po horizontu. Vrhovi Homoljskih planina, stameno stoje pobodeni u sred ogromne doline. Kučajske planine se ukazuju svojim predstavnicima-Beljanica, Veliki Krš, Deli Jovan.

Pozdravi nas i car ovog dela neba, Jastreb. Uz kliktaj se stuštio u šumu ispod nas. Da li je nekom zecu srce brže zakucalo...

-Hajmo polako, do Velikog Vukana, dok nam noge nisu postale male.

-Uf! Ne bih se mrdo odavde danima!

-Pa, ostani ti, Bogi. Doći ćemo mi opet na jesen. Pokupićemo te.

-Dobro, dobro! Idem.

Do većeg vrha, staza je vijugala između prosutih stena, stabala jorgovana i razraslih žbunova gloga. Podne se predaje popodnevu uz pokoju žrtvu. Jedna muha ostade spljeskana na licu, ne preživevši šamar upućen samom sebi. Približih se grebenom do kamenog obeležja. Sa leve strane spazih pticu. Ne beži. Stoji i gleda u stranu. Ne pomeram se. Ne pomera se. Golub. Crnog perja, sa ljubičastim prelivima ispod vrata. Neobičan. Dostojanstven. Priđoh bliže. Ne pomera se, ali me zagleda. Povređen? Ne bih rekao. Žedan? Verovatno. Priđoše i musketari sa isukanim planinarskim štapovima.

-Pst! Imamo društvo. Da ga slikamo?

-Hej, ovo je neki specijal. Vidi ima li prsten.

-Gde?

-Pa na nozi, bre! Nema ruke!

-A! „Skini prsten s desne ruke, da ti mladost ne uvene“...

-Ja budale! Daj neki čep da mu sipam vode.

-Evo, ja ću odseći dno od flašice. Neko je ostavio.

Nasu Bogdan vodu, Nenad izvadi telefon i otpoče foto priča. Golub, najpre stidljiv i uzdržan, nakon par minuta se pomeri i zagnjuri glavu u vodu. Kao da čuh:

-Joj, meraka!

Ne. Učinilo mi se. Očito vrlo žedan, ali ne halapljiv. Pio je sa stilom. Prosuh mu komadiće izmrvljenog hleba. I gladan je. Pa naravno, Ko zna odakle i koliko leti. Možda ga je onaj Jastreb pojurio sa Malog Vukana? Nenad prozbori:

-Možda se izgubio?

-Moguće. Garant učestvovao u takmičenju iz orjentiringa, pa mu ispala karta i kompas.

-Ko zna kao se on orjentiše. Kako mu pomoći?

-Valjda će se snaći i preživeti. Kompas nisam poneo, a karta Vukana mu je glomazna.

-Hajde zamoli ga za jednu zajedničku fotku.

-Krilati gospodine, da li bi ste bili ljubazni za jednu grupnu?

Izdrža naš novi poznanik sve akcije. Mirno je stajao, dok aparat škljocnuo.

-Kako da ga ostavimo samog? Valjda ga neće neko poklopati?

-Ja nisam više gladan, hajmo.

-Monstrume!

Dok smo se natraške kretali, opraštajući se od čudesne ptice, on se pomerio par koraka do ivice stene i ostao tako zagledan u samo njemu poznate predele. Kao da htede reći:

-Samo vi idite. Sve će biti u redu.

Odosmo, ali nekako ko pokisli, na ovoj proletnoj žegi. I Vukan kao da se rastužio, pa mu poispadalo kamenje sa vrha, svuda po stazi. Noge da polomiš! Sjurismo  se do sela u neznanju od zbrčkanih misli. Dvorišta se uzmirisala raspupalim voćkama. Crni dudovi ostaviše trag po prstima. Ne daju ti slagati, ako neko pita:

-Aha! Jesi li to krao dudove!?

Kako da mu kažeš:

-Nisam , majke mi!kad su ruke obojene kao mastilom?

Nije bilo nikoga da priupita. Sve zvrji prazno. Jedina konkurencija su bili bumbari. Zujeći oko glava kao mali, crni helikopteri, branili su svoju teritoriju od uljeza.

Pred seosku  prodavnicu izađe čovek u crnom. Duga seda kosa i još duža brada. Pozdravlja nas i pita hoćemo li nešto popiti. Hm. Prodavac? Već sam pomislio da je iz manastira. Čika Voja. Gazi osamdest drugu godinu. Mašala! Pijuckamo hladni napitak, dok  nas Voja, narogušenih obrva, ispituje-odakle smo, ko smo, šta smo.

Od Golog Otoka nas spasi jedna monahinja. Ispade iz prašnjave Opel Corse, zalupivši škripava vrata:

-Pomaže Bog! Odmarate malo? Neka, hvala Bogu. Deda Vojo, ja bih nešto pazarila.

-Evo, evo! Samo da mi prorade ovi prokleti zglobovi, Bog ih ne ubio!

Pozdravismo ovo dvoje nama neobičnih ljudi, u njima uobičajenoj sceni. Još malo šetnje kroz selo. Još nekoliko laveža zavezanih pasa. Jedno istrčavanje nezavezanog i iskeženog. Još dva zevanja i protezanja belih mačaka u dubokom hladu.

 Pred manastirom sretosmo starog monaha. Ide iz livade sa punom šoljom divljih jagoda. Uz pozdrav, uđe lagano u dvorište, u takođe dubok hlad.  Nismo mu bili preterano interesantni.

Zatekosmo i automobil u hladu...vrlo sazrelog crnog duda! E , stomak da te zaboli! Morao sam još malo...



Sutradan iz stana, nešto oko podne, opazih tamnu senu na simsu prozora. Sa sruge strane stakla gledao me golub!

Najpre ostadoh u mestu, bez pokreta, a onda krenuh lagano ka njemu. Bio je sive boje i samo je nezainteresovano podigao krila, prhnuvši  u vazduh. Možda ga je poslao njegov crni brat, sa Vukana? Da kaže da je živ i zdrav? Da je našao svoju kućicu, da ne brinem?

Ne, ne brinem. Znam da je živ i da će još dugo  crnim krilima da seče vazduh i živahnim očima da posmatra ljude kako mu prilaze i čude se lepoti ljubičastog presijavanja. Kao da kaže:

-E moj druže! Bilo je i gorih vremena...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

среда, 9. новембар 2016.

Lutam po životu



U sopstvenom životu stranac,
Lutam kroz lavirint, mračne odaje.
Na leđima uvijek prazan ranac,

Da sam stranac, ranac me odaje.



Iz jedne sobe gledam mutnu sliku svijeta,
Udaljenog par svijetlosnih godina.
Gledam zemlju kako je sa neba snijeta,
Osjećam tog koji je donosi, Gospod-ina.


Lutam životom kao po šumi,
Ne treba mi svijetlo ni dan.
Važno je da u glavi vjetar šumi,
I da ne pravim nikakav plan.


Prešao sam već dobar dio puta,
Po malo umoran, ali osmjeh raste.
Čovjek koji kroz svoj život luta,
Na kraju odlazi dole, na jug, kao i laste.


Pogled nikad nije uperen u prazno,
U svakom ćošku ima nešto da vidi.
Kad ga presretnu dva crna oka, mazno,
Jedan par plavih im mnogo zavidi.


Lutam po životu jer ne znam šta drugo,
Nego zarasle puteve da krčim.
Kad me pozove sa mora jugo,
Ja se izujem i ka njemu bos potrčim.


Kažu mi: iz lavirinta izađi, šta čekaš!?
Uozbilji se, daj više, postani čovjek!
Zar ćeš do kraja tako, baš?
Zar ćeš lutati tako do vijek?


Ozbiljno lutam, a smrt me gleda,
Iz prikrajka se cereka, smije.
Život me toj dami, još uvijek neda,
Jer kraj mom lutanju, nikako nije.


Izujem se i bos potrčim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 11. април 2016.

Osmjeh Pume







Noćas si nešto tiha, samo ćutiš!?
Zoveš li se Puma ili možda griješim?
Bistre potoke još po malo mutiš,
Provučenom rukom , niz vrat te tješim.

Malo sam zakasnio! Ništa da ti dam,
Svi moji topovi su prazni, bez granata.
Gledam te kroz nišan i potpuno sam sam,
Šapćem zbogom i nogom zatvaram vrata!

Hajde, samo mi priznaj da nisi!?
Nisi prosula taj osmjeh po šumi?
Sa usana, mali vrag se klati, visi,
Bijele je boje, kao i osmjeh Pumi.

Nebo sipa  ludilo, tešku priču!
Drhtim  dok padaju kiše, grad!
Sa  proplanka rogati jeleni riču,
Da li si ovdje ili si nestala sad?

Iz osmjeha, bijeli vrag ti visi....

Dopisnik iz Džepova  Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 1. април 2016.

Moj ranac







Jednog dana
Uzeo sam moj ranac
I pošao nekud.
Nije se bunio,
Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo
Kroz neku šumu
I dosegao kvalitet hodanja.

Na leđima mi je dobro stajao
Moj ranac, mada malo mokar
Od znoja i čudnih stanja svijesti.

I dalje smo išli, ja i moj ranac
Briljantno izbrušenih misli
On gore, ja dole i tako dalje.

Bog je blagoslovio moj ranac
I on to zna i poleđuški podnosi
Sve moje trzaje u hodu.

Kad nekog sretnem i kažem
Dobar dan, on prvo gleda
 U  moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.

Moj ranac je car, mada nije proizveden
U tu priču. On je ko poslušno magare
A i ja sa njim i ispod njega.

Nikad se nije uzjogunio
Nikad  se nije ni ulegao
Samo kad  priprijeti  kiša
Ili neki grad, on se nekako
Opusti po džepovima
On se potpuno primi
Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen
Sa pocjepanim gurtnama
I izlizanim platnom.

Razmišljao sam  ovih dana
Kako da mu se odužim.
Možda da ga ponesem na more?
Možda da  ga častim jednim
Usponom na  bliještavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac
Ne bi on da se hvališe
Samo bi da bude nošen
I da to traje bez mnogo priče.

Ako te neko posle mene
Okači na leđa i počne šuplju priču
Molim te, samo se ukoči
Jer, ipak ti si moj ranac,
A zna se ko je tu preči.

Moram  ti priznati da si car!
Jer,  ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović