Skrhane duše

Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.

Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.

Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.

Sjećaš li se, mrgude...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zakrpe

Često na srcu imam zakrpe,
Prošivene jakim koncem, bez boje
Još žestoke prilive krvi, komore trpe,
Uzavrelost, ludilo, totalni haos to je.

Ne mogu  od života ni dan ukrasti,
Jer već sam mnoge dobio na poklon.
Ne mogu više ništa i nikog spasti,
Samo sam tebi još pomalo sklon.

Zato uzimam sve što se daje,
Sretan i kad ima čime da se krpi.
Nikako siguran ko je i šta je,
Ma neka je i teško, neka se i trpi.

Ukucaj neku šifru, nek ekran zasvjetli,
Preko cijelog neka bude tvoje lice.
Ako me jednog jutra probude pijetli,
Nek samo oni budu nalik na ptice.

Volim kad mi iz srca malo oteče,
Krvare tanki  potoci  crvene krvi.
I kada ko padobran sleti mi veče,
Volim kad krene noć da me mrvi.

Dok zatvaram oči, kreće muzika po taktu,
Sve u glavi počinje da vrišti i skače.
Ležim oslonjen na jednom laktu,
U bunilu mi lice tvoja ruka dotače.

Da li da se budim ili  se pustim dole,
U mjesto gdje sunce polako teče.
Da li je to prvi razred životne škole,
Ili je veče stiglo da me dobro opeče?

Nema veze i ako srce pukne,
Pa zakuca jednom iz plave boje.
Možda ono crveno, malo ustukne,
Ali ovo drugo neće, jer plavo je moje.

Zašiću ga, evo tražim malo kože,
Sa tvrdog dijela sječem malo đona.
Neka se otkucaji i dalje množe,
Neka opet pukne, kad pojavi se ona.

Neka opet pukne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragovi

Peo sam se na mnoge vrleti,

Ostavljao tragove u travi.

Probao sam sebe i prokleti,

Prije nego me konac zivota udavi.

Uske staze me vukle za nogu,

Vjetrovi me gurali u leđa.

Sve bliže sam bio Bogu,

Među nama samo tanka međa.

Jedan proplanak opkolila je šuma,

Svuda je drveće na straži.

Jedan čovjek prolazi bez šuma,

Jednu istinu napadaju laži.

Ispod čizme savija se cvijeće,

Po zemlji je polegla i trava.

Jedan čovjek okrenuti se neće,

Njegov put je linija prava.

Jedan čovjek okrenuti se neće...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović